Sara 05.2003 - 11.12.2008.
Tišina, i ništa osim tišine.
Bol, i ništa osim boli ...
I bezgranična praznina.
Moje srce ostalo je s tobom u tvom hladnom, mračnom, vječnom počivalištu.
Srećo moja jedina, znam da vrijeme ne znači ništa tamo gdje si sada i da me negdje čekaš ali ovdje se vrijeme vuče nemilosrdno sporo i ne mogu zamisliti život bez tebe.
Prijateljice moja, sve si sa mnom prošla, sve si sa mnom dijelila - i najbolje ali i one najteže trenutke. Uvijek tako smireno i dostojanstveno kao što niti jedan čovjek ne bi.
Kažu mi, naći ćeš neku drugu, svi psi sliče ... ma možda jedni na druge ali niti jedan na Nju.
Od svih besmislenih smrti, ova je zasigurno na prvom mjestu i za nju ne mogu kriviti nikoga osim sebe i svoju naivnu vjeru u to da se ljubavlju mogu izliječiti sve rane. A ne mogu. Neke su naprosto preduboke.
Ništa me nije moglo pripremiti na ovo ... ništa. Sve bih mijenjala za tebe jednu i jedinu. Sve bih dala mila moja da opet čujem tackanje tvojih malenih šapica, da opet vidim tvoj specifičan pogled, da me dočekaš kad dođem kući s posla i navališ na šuškave vrećice, da stražariš kraj maca dok jedu, da se kraj mene voziš u autu gdje god išla i pratiš pogledom svaki moj pokret, da me ujutro izvlačiš iz kreveta grickajući mi stopala i da se navečer smotaš ko mali puž ispod mojeg pokrivača i tako zagrljene zaspimo ...
Požurit ću kući stražarice moja.
Tišina, i ništa osim tišine.
Bol, i ništa osim boli ...
I bezgranična praznina.
Moje srce ostalo je s tobom u tvom hladnom, mračnom, vječnom počivalištu.
Srećo moja jedina, znam da vrijeme ne znači ništa tamo gdje si sada i da me negdje čekaš ali ovdje se vrijeme vuče nemilosrdno sporo i ne mogu zamisliti život bez tebe.
Prijateljice moja, sve si sa mnom prošla, sve si sa mnom dijelila - i najbolje ali i one najteže trenutke. Uvijek tako smireno i dostojanstveno kao što niti jedan čovjek ne bi.
Kažu mi, naći ćeš neku drugu, svi psi sliče ... ma možda jedni na druge ali niti jedan na Nju.
Od svih besmislenih smrti, ova je zasigurno na prvom mjestu i za nju ne mogu kriviti nikoga osim sebe i svoju naivnu vjeru u to da se ljubavlju mogu izliječiti sve rane. A ne mogu. Neke su naprosto preduboke.
Ništa me nije moglo pripremiti na ovo ... ništa. Sve bih mijenjala za tebe jednu i jedinu. Sve bih dala mila moja da opet čujem tackanje tvojih malenih šapica, da opet vidim tvoj specifičan pogled, da me dočekaš kad dođem kući s posla i navališ na šuškave vrećice, da stražariš kraj maca dok jedu, da se kraj mene voziš u autu gdje god išla i pratiš pogledom svaki moj pokret, da me ujutro izvlačiš iz kreveta grickajući mi stopala i da se navečer smotaš ko mali puž ispod mojeg pokrivača i tako zagrljene zaspimo ...
Požurit ću kući stražarice moja.



