SREĆA
Benni i ja živimo kao dva psa.
Benni je u boljem položaju jer i stvarno je pas. To je njegovo prirodno i agregatno, dakle fizičko i fiziološko stanje, jednako njegovoj dobroj, pasijoj naravi i vrsti. I, razumije se, njegovoj rasi tibetanskog španijela.
Jeste, Benni ima samo mene. Ali, ni ja nemam nikoga osim njega. Tu se izjednačavamo do mjere da bi mi mogao biti štene a ja njemu kuja i pasija porodica. Ustvari, Benni je mene već primio u svoj čopor. Kad legnem, on dođe i legne na moje noge. A to u njegovom sistemu komuniciranja i znakova, naučno je dokazano – može značiti samo jedno:
- Nemoj spavati izvan čopora! U čoporu si bezbjedniji.
Odobrovolji me, pa mu kažem:
- U pravu si Benni. Nas dvojica osim zajedno, osjećamo se dobro još samo u čoporu na forumu Literarni kutić – Četiri meke šapice, jer to je čopor odabranih kojemu pripadamo po prirodi svoga bića i potrebe za neskrivenim iskazivanjem međusobne ljubavi.
Kao potvrdu Benni kaže:
- Av, av!
Odgovorim:
- Ti si moj mali lav! Budi mi uvijek živ i zdrav!
Zatim, Benni se ne protivi takvom rješavanju moga statusa i smirivanju duha. Njemu je najvažnije da sam tu. Ili, ako već moram nekamo otići, da se nikako ne zadržavam dugo. Stalno mi se čini kako nas dvojica uopće ne mislimo različito. Čak i ne mislimo puno, jer nemamo vremena doživljavajući našu, međusobnu bliskost. On čeka, a ja žurim kako bih se vratio što prije baš radi toga. Pa, šta je to ako već nije sasvim ista stvar?
Ako sam otišao pa kasnim, mislim na njega i nadam se da čekajući spava. Uzdam se da je tačan enciklopedijski podatak: pas može spavati i 20 sati dnevno. Volio bih da tako ubija čekanje. Ako ne znam kad ću se vratiti, povedem ga. Voli vožnju. Ljeto je, pa malo spustim staklo i on proturi njušku vani. Lovi mirise. Ali, kad stignem na odredište, tada ga na određeno vrijeme moram ostaviti u automobilu.
Nastojim parkirati u hladovini. Ostaviti dijelom spušteno staklo na vratima. No, jednom prilikom, vraćajući se prema automobilu vidim oko auta buljuk djece. Prišli su odškrinutom prozoru i razdražili Bennija. A Benni, iako mali pas, kad se razbjesni – strašan je. Razjurim djecu i polako odškrinem vrata, kako ne bi izjurio vani, za njima. Jedva ga smirim.
Potom, znam koliko je opasno u automobilu ostavljati djecu, stare ljude i životinje. Posebno ljeti, kad mogu za čas doživjeti jak toplotni udar do nemogućnosti povratka u normalu.
Ponekad, glasno se žalim da mi je dosadio.
- Ne znam koliko ću izdržati. Koliko ću moći da brinem o tebi. Da te hranim dva puta na dan. Jedanput dnevno izvodim u školsko dvoriše i sa tobom tumaram oko žbunja. Da te umirujem kad ugledaš mačku ili drugog psa. Da ti po povratku u stan perem šape ili te kupam, ovisno o tome koliko si prljav.
Benni se ne uzrujava.
Voli kad mu govorim.
Gleda me u oči i vrti repom.
Ja sam Bennijev čopor, njegova svojina i to mu je jasno: dok sam tu ima da ga slušam. Sve drugo je moja isprazna tirada i parada, besmisleno izmotavanje. Jer, ako sam negdje i otišao, moram misliti na njega i prije i poslije odlaska. I, vratiti se što prije!
Ponekad, tamo gdje već i sa kim jesam, kad me se dojmi sve to defiliranje ispraznosti i umišljenosti ljudskih i spisateljskih pojava – jer, mahom, sa njima imam posla – s radošću pomislim kako me poslije tantavica i puta, doma, čeka moj dobri i dragi – Benni koji ne traži ništa drugo osim da budemo skupa. I, vraćam se kući kao Lesi. Siguran kako je to pravo mjesto gdje trebam stići. To je jedino moje mjesto, koje takvim čine upravo dva džukca, od kojih sam jedan ja, a drugi moj dobri Benni.
I požurim kući.
Jer Benni čeka.
Naravno, Benni je u pravu.
A naš odnos jasan je kao dan.
Živimo sami.
Željko i Gospođa su već dva mjeseca u Finskoj, a Benni i ja smo ostali čuvati jedan drugoga i Bosnu. I dobro smo se uhodali u toj ulozi i životu. Ljubav nije gnjavaža i knjavanje, ljubav je sreća i nesebično davanje. A, kako smo sami, samo i pripadamo jedan drugom.
Ja sam taj koji otključava i zaključava stan. Ide u trgovinu i na pijacu. Otvara frižider. Petlja oko šporeta i sudopera. Donosi hranu. Sa njim izlazi vani. Jedino što zaista ne voli – to je kad uključim usisivač. Tada se zavuče na nepristupačno mjesto i čeka da završim. I tu je u pravu, jer to usisavanje – ne volim ni ja. Pa, nekad kažem: Jeste, trebao sam još jučer usisati, ali neću da nerviram Bennija. Zato ću malo obrisati ekran i namještaj, pa ćemo usisati sutra. Je li Tako, Benni?
Benni se jako raduje kad se vratim i kad sam samo nakratko izašao. Tako je srdačan i iskren u svojoj radosti, pa se moram sa njim poigrati i prije nego li skinem obuću i odjeću. Na brzinu odložim stvari koje sam donio i već u hodniku spustim se na koljena pa se radujemo zajedno.
Ako sam odsustvovao duže od pola dana, tijelo mu je napregnuto od sreće što me vidi a radost tako snažna da se pet do deset minuta trese kao u groznici. Tako znam da me čekao u hodniku s njuškicom uz prag ispod vrata cijeloga dana osluškujući kretanje lifta.
Ne može se smiriti od sreće.
Tada se osjećam očajno.
Bože, mislim, a tako glupavo vozim automobil s benzinskim motorom od dvije hiljade kubika! Mogu otići u vražiju mater! Sletjeti u neku bosansku rupčagu, pa da me ne nađu pet dana! Jer, niko osim Bennija i ne zna da sam otišao i da uopće postojim. Mogu zaglaviti u bolnicu i u besvjesnom, komatoznom stanju ostati danima, a Benni čeka da dođem! Da ga nahranim! Napojim! Da ga izvedem! Niko nema ključ od stana! Niko neće doći da vidi šta je sa njim.
Dragi i dobri moj Benni.
Tjera me, pa počinjem misliti i o sebi!
Svaka dobrota je beskraj ljubavi!
I Bennijeva!
Neodgovoran si, kažem sebi oštro i bez taktiziranja. Kao prvo: o sebi ne vodiš računa. A nisi u stanju voditi računa ni o svome psu. Psu, koji nikoga drugoga nema! Kad, barem, ne bi imao ni tebe! Pa, da sa drugim psima lunja gradom oko kontejnera do svoga pasijeg kraja!
Ili, do pronalska nekog boljeg vlasnika i sretnog sjaja.
A, već sam pomišljao, kako ne znam šta bih kad bi se Benniju nešto dogodilo. Naprimjer, tako mali i nježan, razboli se i ugine! Kako bih to malo krzna i četiri do pet kilograma kostiju i mišića mogao zagrnuti u zemlju?!! Šta bih uopće bio u stanju uraditi s njegovim tijelom?! Odnijeti ga i ostaviti negdje?! I vratiti se kući, a njega više u stanu nema...
Kakva kuća, bez Bennija!
Hvataju me panika i očajanje.
Bože! Jesam li nepravedan? Nikad nisam tako mislio o nekom čovjeku! Tek o majci u doista dalekom djetinjstvu.
Sada, a i odavno već, sasvim mi je normalno što umiru ljudi. Svakakvim smrtima. Nasilnim i prirodnim. Mladi i stari. Posebno tokom rata, nagledao sam se svega toga. Ali, životinje? Zašto životinje?! Tako dobri i dragi stvorovi trebali bi biti vječni, ili barem, veoma dugovječni!
Kad je Benni imao virozni proljev, nakon dva dana dehidrirao je i počele su mu se oduzimati zadnje noge, a kočiti i prednja lijeva šapa. Odvezao sam ga tridesetak kilometara dalje prijatelju iz djetinjstva, veterinaru Bakiru i rekao:
- Baćko! Gledaj šta ćeš! Jer, ako ugine, ne znam šta ću...
Baćko me pogledao ozbiljno i shvatio sam kako je u mome glasu osjetio očaj kojega sam nisam, ni bio svjestan.
Pripremajući injekciju, gledajući me ispod oka, reče:
- Znaš, nemoj tako, čovječe...
A sve mu jasno.
Dakle, počeo sam iskreno brinuti o tome šta će se dogoditi ako negdje iznenada zaglavim. Stalno sam u automobilu i na putu, a kakav sam vozač, svi koji me znaju predviđaju mi neslavan i tragičan kraj.
Branim se onom narodnom, da je Bog Dobar i da brine o budalama.
Kad o svemu razmislim, zajedno sa Bennijem provjeravam njegovo posuđe sa hranom i vodom na balkonu. Bacam ostatke, perem posude i dajem mu novu hranu. Mijenjam vodu.
A kad je sit, onda se moramo poigrati lopticom za tenis ili naprosto, moram ga malo ugnjaviti.
Kad vidi da sam konačno tu, pošto je vrelo ljeto, zavuče se iza kauča u mračnu hladovinu i zahrče. Ili, legne ne moje noge ispod pisaćeg stola. Ili, niže mojih nogu ako sam se ispružio na ležaj. Ne mogu učiniti ni najmanji pokret a da ne osjeti da sam se pomjerio. I odmah me prati pogledom. Ne trepće. Ustaje i kreće za mnom po stanu.
- Dragi i dobri moj Benni, šta ću sa tobom? - glasno kažem. A on me gleda i vrti repom i, lijepo osjećam kako sam sretan jer je Benni tu.
Tek, ako čuje konjske potkovice na asfaltu ispod prozora, istrči na balkon, proturi glavu kroz ogradu i bodro zalaje. Onda se vrati i osmotri u kakvoj sam poziciji. To što vidi određuje njegovo ponašanje.
Nekad se bučno igra sam.
Baci tenis lopticu, pa trči za njom. Kada udari u vrata ili gitaru na stalku, stvara buku koja ga raduje. Povremeno, osvrne se da vidi da li ga gledam. Voli kad ga moljakam da mi donese lopticu. Drži je u zubićima, ili je pritisne šapama i izazivački me gleda.
Ima mjeru za sve.
Ja opet, ni za šta na ovome svijetu.
Čak i njega neumjereno volim.
I, njemu je to bilo jasno prije nego li meni. Uzvraća mi potpunim povjerenjem i odsustvom svake sumnje.
Čak, kad odlazim iz stana, i svojom pasijom tugom.
Na kraju ovoga naklapanja o sebi i Benniju, koje je izgledalo kao da nema kraj, konačno, kao poruku prispjelu iz etera i upućenu od samoga Stvoritelja Svega, jasno razaznah i shvatih:
Trebam se radovati! Benni i ja, odista, imamo sreće! Imamo jedan drugoga!
Da.
A toliko ljudi, ama baš nikoga nema... I, nesretni su zbog toga! I, toliko pasa lunja okolo i nudi svoje dobre oči i svoje dobro pasije srce! Dobri Bože, kako je veliki nesporazum u koji je čovjek uložio cijeloga sebe! I, ne zna iskoračiti!
* * *
O. K. Benni! Idemo u šetnju!
* * *
NOVE PRIČE O PSIMA (c)2004. Atif Kujundžić