Yuku free message boards

Predgovor

Zbirka neobičnih priča o običnim životinjama, nastavlja se na priče o kućnim ljubimcima za malu i veliku djecu: «Azil za izgubljene pse privremeno je popunjen, molimo pokušajte kod susjeda» i na zbirku priča o običnim životinjama za djecu i odrasle: «Kako je Arni prestao piškiti kao curica».
Sve tri zbirke napisane su uz suradnju i na poticaj dragog mi i ugodnog društva s Interneta. Drago mi i ugodno društvo veliki su ljubitelji životinja i svaki od njih vlasnik je po najmanje jednog kućnog ljubimca. Ti se veliki ljubitelji životinja svakodnevno druže na internetskoj stranici s pjesničkim nazivom



Sve su priče u ovoj zbirci, kao i u prethodne dvije, istinite. Točnije, svaka se od pričica osniva na nečemu što se stvarno dogodilo u našem suživotu s običnim životinjama, bilo meni, bilo mojim susjedima, prijateljima i znancima.
        Zasluga za sve tri zbirke neobičnih priča pripada običnim životinjama s kojima dijelimo ovaj svijet.
        Životinjama, koje nam pružaju obilje ljubavi i radosti, sretnih i manje sretnih događaja.
        Životinjama, našim kućnim ljubimcima.
        U sve tri zbirke najviše je pričica upravo o našim kućnim ljubimcima.
        O Arniju i Bubu.
        Njima je i posvećena ova treća zbirka neobičnih priča o običnim životinjama. Jer, Arni i Buba obične su životinje, naši psi i ljubimci. Psi koji čak ni krsnoga lista nemaju. Jer, oni su potomci nama nepoznatih roditelja.
Priča o Bubi počinje prije više godina, kada su ljudi, svejedno koji, nabavili, bolje reći kupili vrhunsku kujicu bobtaila. Po ne baš maloj cijeni. Htjeli su se baviti uzgojem pasa - bobtaila. Ali, zbog neiskustva, ili neznanja, što se sve može dogoditi kad kuji dođe vrijeme, nisu bili dovoljno oprezni, pa je prvi hofirant, neki škotski ovčar iz susjedstva, iskoristio priliku.
Tako su na svijet došli štenci pasmine «bobtail-škotski ovčar» ili «škotski ovčar-bobtail», svejedno je. Vlasnici su bili bijesni i htjeli su sve poubijati, odreći se svoje kuje i svašta još.
Slučaj je htio da su stanovali blizu mojega brata, koji ih je uvjerio da leglo ostave i zadrže svoju ljubimicu.
Dečke iz tog legla još su nekako udomili, ali s dvije ženkice to nije išlo. Na kraju, jednu je uzeo moj brat, a drugu neki čiča iz njihova susjedstva. Bratova ženkica Rina, sada već s poprilično godina, prava je maza. I prilično sliči bobtailu. Kao i naši psi, slobodno šeće po kući i dvorištu.
Onaj čiča, koji je uzeo drugu ženkicu, iako je jako voli, nije bio dovoljno oprezan kad je njoj «došlo vrijeme». Tako je ona ubrzo postala mama, a bratova Rina teta.
No, tu su prste imali, ne samo škotski ovčar, nego bogtepitaj kakvi križanci, čistokrvni uličnjaci. Pasmina «bobtail-škotski ovčar-bogtepitaj». Ni jednom se štencu nije mogla naći nekakva sličnost bilo kojoj pasmini.
Čiča je zadržao sve psiće i još bi ih imao, da ne živi sam s nekoliko stotina kuna penzije. Hranio ih je onim što je i sebi jedino mogao priuštiti - žgancima.
Psići su bili slabi i neuhranjeni, a i mama im nije bila u boljem stanju. To i nije bilo pravo leglo, i psići su polako jedan po jedan ugibali, a da im čiča nije mogao pomoći. Nije imao ni za hranu, osim žganaca, a kamo li za veterinara i pravu pseću hranu.
To je saznao moj brat i doslovce u zadnji čas spasio zadnjega psića, malu ženkicu.
Kako je nama u to vrijeme uginuo naš kućni ljubimac, prekrasan rotweiler, Dark, brat nam je ponudio da usvojimo spašenu ženkicu. Tako smo i učinili.
U našu je kuću došla Buba.
Jadna, bila je bolesna, uplašena, mršava, neuhranjena i samo je kunjala. Bilo je samo pitanje vremena kada će uginuti. Odveli smo je u veterinarsku stanicu.
I srećom, ovdje u našoj veterinarskoj stanici, radi jedna mlada veterinarka, koja voli životinje. I sama ima dva psa. Ona nam je puno pomogla i sigurno je Bubi spasila život.
Počela je s injekcijama antibiotika, pa s vitaminskim preparatima, više ne znamo što je sve poduzimala.
Ipak, pokazalo se uspješnim. Buba se pomalo oporavljala. Iako smo je hranili posebno pripremljenom hranom, teško ju je prihvaćala kad je bila naučena samo na žgance. Jela je jako malo, iako je bila u razvoju. Ipak, uspjeli smo je spasiti i sada je već više od tri godine kod nas. Razvila se u umiljatog psa, zdrava je, živahna i vrlo inteligentna.
Bubu imamo i danas. Sada ima oko šest godina. Prava je kućna ljubimica.
        Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije podne pretprošloga ljeta, nakon što su nam susjedi dojavili da već nekoliko dana u susjedstvu luta nečiji pas.
Pojavio se na rubu šume iznad naše kuće.
Prvi ga je spazio naš susjed i dalekozorom ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan. Kasnije smo ustanovili da pas baš i nije bio tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se činio ogromnim. Naročito kad se gleda dalekozorom.
Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u šumu. Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača.
Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao uzbunu.
Dok bi se mi drugi sjatili, pas bi nestao.
Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje psa iz šume i zbijali šale na susjedov račun.
Da umjesto malih bijelih miševa vidi velikoga crnoga psa. I to kroz dalekozor.
Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu do naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje.
Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one male maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom.
I, odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda.
Tajanstveni pas iz šume bio je stvaran. I, tu pred njima, veselo maše repom.
Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je psić? Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star?
I jasno, samo od sebe, nametnulo se pitanje: što s psićem?
Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao, više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o sunce. Psa ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj.
I tako se pas našao u našemu dvorištu. Odmah smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito, bio je vrlo gladan.
Bio je to štenac star oko 6 mjeseci.
Kako ima dugu dlaku, bio je pun čičaka, pa smo ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali.
I, od tajanstvenog psa iz šume ispao je prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom.
Po fotografiji iz našega kinološkog priručnika štenac je mogao biti francuski Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna, koje smo zbog čičaka morali odrezati i skratiti.
Ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume pljunuti je francuski brijarski ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi.
Prema drugim izvorima i opažanjima poznavalaca psećih pasmina, Arni nije francuski brijarski ovčar, nego bradati koli. U nas jednako vrlo rijetka pasmina.
No zagonetka je ipak ostala.
Kako je tako rijedak pas dolutao iz šume, a ne iz mjesta.
Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na godišnji odmor, ili izbacio iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće, da ne bi našao put kući.
Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže.
Ali je zato, jednako kao i Buba, postao naš kućni ljubimac.
Arni je uvijek spreman na igru i šalu. Pravi pravcati huncut. Nenadmašan u igri i šali. To ćete, uostalom, pročitati u pričicama o njemu i Bubi.

Gore! Gore! Gore! … Dole! Dole! Dole!
       
        Kad me Arni obično probudi prije zore, nakon što obavim jutarnju toaletu, pod stalnim Arnijemi nadzorom, siđem u prizemlje i otvorim kućna vrata da se naši huncuti mogu izjurcati po brijegu.
Nakon što me Arnii Buba propisno izjurcaju po brijegu pripremim si doručak. Pri tom se naše beštijice malo omrse psećim poslasticama.
Nakon toga pokušam još malo pridrijemati ili počnem raditi nešto za kompjutorom.
        Ako pokušavam malo pridrijemati, Buba odmah uhvati svoje mjesto na trosjedu, Arni na svojem fotelju, a meni ne preostaje ništa drugo osim gazdaričinog fotelja. Nije baš udobno, ali može se još malo pridrijemati.
Ako se pak prihvatim nekakvog posla na kompjutoru, Buba odmah zauzme poziciju ispod stola s kompjutorom i grije mi noge. Arni za to vrijeme lunja kućom i pokušava smisliti kakvu novu igru ili novu huncutariju.
        Buba obično zamoli da uključim radio, pa imamo i zvučnu kulisu.
        Tako sam ja jedno jutro nešto pisao, a Buba slušala vijesti na radiju, kadli začujem nekakve čudne glasove: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!» Onda neko vrijeme ništa, pa opet: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!»
        Već samo pomislio da mi se pričinilo, ali kad sam vidio da je i Buba naćulila uši, bio sam siguran da se nešto čudno zbiva.
        Buba je odmah s izvidnice pogledala tko to bi to mogao biti na cesti. Ali, na cesti nije bilo nikoga.
        Onda sam posumnjao da se to na radiju miješaju stanice, pa sam pokušao namjestiti stanicu. I, čudni glasovi: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!», prestali su.
        Dakle, zaključio sam, uz emitiranje Radio Sljemena miješa se još nekakva lokalna stanica s jako čudnim vijestima: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!» Valjda je netko mislio na uspon i pad pojedinih stranaka ili političara.
        Međutim, sutradan se ista priča ponovila. Prvo je Buba gledala tko se to na ulici šali, a ja sam potom namještao stanicu na radiju.
        Bezuspješno. Ugasio sam radio, a «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!» i dalje se čulo.
        Onda smo Buba i ja otkrili da to «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!», ne dolazi iz radija. Ni s ulice, nego iz naše kuće.
        A, kad smo malo pozornije poslušali, glas nam se učinio poznatim. Dok smo se mi snašli, glas je utihnuo.
        Slijedećeg se jutra nismo dali iznenaditi. Čim smo začuli: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!», krenuli smo za glasom. Polako i oprezno da vidimo tko to ujutro počinje s političkim temama: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!»
        I, kad smo došli gore, imali smo što vidjeti.
Arni i gazdarica su gombali. Jutarnja gimnastika.
        Gazdarica bi visoko podignula ruke s riječima: «Gore! Gore! Gore!»
Na naše najveće iznenađenje i Arni je učinio slično. Sjeo je i visoko podigao ruke, ovaj prednje šape.
        Tada se gazdarica sagnula gotovo do poda s riječima: «Dole! Dole! Dole!» I, opet je Arni učinio slično. Legao je na pod s ravno ispruženim prednjim šapama. I, čekao slijedeću naredbu.
        I, tako se to ponavljalo. Gazdarica bi se uspravila i visoko podignula ruke s riječima: «Gore! Gore! Gore!» Arni je učinio slično. Kad bi se gazdarica sagnula s: «Dole! Dole! Dole!», Arni bi učinio isto.
        Tako su oni neko vrijeme gombali, a Buba i ja iz prikrajka smo se zabavljali.
        Onda mi je sinulo. Pa to treba fotografirati. Ali, kao i obično, fotoaparat nisam imao pri sebi. Dok sam se ja spustio u dnevni boravak po fotoaparat, Arni i gazdarica već su završili s jutarnjom gimnastikom.
        Nema problema, utješio sam samoga sebe. Oni će gombati i sutra.
        I, čim sam sutradan čuo: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!», dohvatio sam fotoaparat i krenuo prema stepenicama.
        Ali, nisam daleko dospio. Put mi je zapriječila Buba: «Da se nisi usudio! Gazdarica je još u pidžami. Tako nešto podlo rade samo paparazzi.
        Složio sam se da Buba ima pravo. Malo nevoljko, jer ostao sam bez jako zanimljivih fotografija.
        Sad moram čekati kad će Arni samostalno gombati uz komande: «Gore! Gore! Gore! …. Dole! Dole! Dole!»
       

I Buba bi u šetnju ili došlo je proljeće

        Danas je nedjelja. Dan kada umjesto obične šetnje supruga i Arni idu u dućan po kruh. A, taj je dućan poprilično daleko.
        Kao što već znate, Buba ne voli ići u šetnju. Ne voli ni ogrlicu ni lajnu. Kad supruga uređuje Arnija za šetnju, Buba se odmah sakrije da je ni Interpol ne bi pronašao. Jedino Arni zna gdje je njezino skrovište. Ali Arni je previše uzbuđen pripremama za šetnju da bi išao tražiti Bubu, a suviše je kolegijalan da bi nam otkrio gdje je Bubino skrovište.
        Tako Buba odnekuda iskrsne odmah pošto supruga i Arni napuste dvorište.
        I, onda Buba i ja čuvamo kuću.
        Ali, jutros se dogodilo nešto neobično.
        Za vrijeme dok je gazdarica spremala Arnija za šetnju Buba se jako uznemirila. I, nije se odmah sakrila. Čak što više, bila je jako uznemirena. Neprekidno je jurila hodnikom, k'o luda mara. I, cvilila pritom.
        Kako Buba obično cvili ako ju nešto potjera da mora odmah izaći i to obaviti, ja sam otvorio vrata na terasu, da joj omogućim da tu svoju potrebu obavi.
        Ali, Buba nije istrčala na dvorište i nije pojurila pod onu šljivu gdje Arni i Buba obavljaju svoje prirodne potrebe.
        Buba je ostala u hodniku i čim su supruga i Arni izišli prema dućanu, Buba je sjela pred ulazna vrata. Točno onako kako sjedi Arni dok čeka da mu gazdarica stavi ogrlicu.




        I, još nešto. Buba je napeto gledala prema svojoj ogrlici i svojoj lajni. Zaista, jako neobično ponašanje za Bubu. Tako se do sada još nije ponašala.
        Nisam mogao vjerovati da bi ona odjednom poželjela ogrlicu, lajnu i poći u šetnju.
        Odlučio sam napraviti jednostavan pokus. Skinuo sam Bubinu ogrlicu i pozvao Bubu. Buba je odmah prišla i namjestila se isto onako kako se namješta Arni kad mu gazdarica stavlja ogrlicu.
        To je zaista bilo nešto novo.
        Stavio sam Bubi ogrlicu i očekivao da će sada zbrisati i negdje se sakriti. Ali nije. Buba je, kao i Arni sjela pred kućna vrata i čekala da ih otvorim.
        Pomislio sam da će se Buba sakriti čim uzmem lajnu, pa sam to i učinio.
        Ali, Buba se nije sakrila. Čekala je da joj otvorim vrata.
        E, sad sam učinio slijedeću probu. Pustio sam Bubu na dvorište. Ako odjuri uzbrdo, znači sve je ovo s lajnom i ogrlicom bio dio nekakve Bubibe nove igre.
        Ali ne. Buba se kao i Arni sjurila do dvorišnih vrata i mirno čekala da ih otvorim.
        Tek sam sada shvatio. Buba želi poći u šetnju. To se još nije dogodilo.
        Na brzinu sam se obukao, uzeo lajnu i spustio se do Bube.
        Buba se odmah tako postavila da joj lajnu mogu lako zakvačiti za ogrlicu.
        I, to sam učinio. Otvorio vrata od dvorišta i Buba i ja pošli smo u šetnju.
        Prvi put nakon dugo vremena Buba me je vodila u šetnju. Veselo i radosno.
        Odsada ćemo i Buba i ja ići u šetnju, kao gazdarica i Arni.
        Samo, nije jasno što se to s Bubom dogodilo. Da nije slučajno osjetila zov proljeća, koje je danas službeno stiglo.
        Moglo bi biti. Glavno da Buba želi poći u šetnju.

Koliko je sati?

Priča je počela jučer navečer. Buba je već spavala na trosjedu, moja je supruga kunjala na svojem fotelju i čekala bilo što zanimljivo za gledanje na televiziji, a Arni se smjestio gazdarici u krilo, jer mu je odatle najbolji pogled na televizor. To što u takvoj konstelaciji supruga ne vidi ekran, uopće ne smeta. Mislim na Arnija. Ja sam pak nešto sređivao na računalu.
Sve je neko vrijeme bilo mirno, a onda sam začuo Arnija: «Avrrr! To nikako ne smijem zaboraviti. Avrr!»
Ja sam pomislio da se radi o nekakvoj političkoj temi, jer to je odjednom, otkada je počeo čitati novine, sadržaj koji je Arnija počeo zanimati. Njemu je jako šaljivo, kako se oni besposličari u Saboru prepucavaju oko sporednih i bezveznih tema. Pa to Arni gleda kao crnu komediju.
Poslije dnevnika Arni se preselio na svoj fotelj i odmah zaspao. Tako je ipak gazdarica mogla pogledati nekakve bedastoće koje nam nemilosrdno svako veće prikazuje naša televizija. Osim izuzetaka, kao što je, na primjer, neki dan bila ona parodija o zamijenjenoj braći.
Kad sam polazio na spavanje, Arni je samo otvorio jedno oko i rekao: «Ništa se ti ne brini. Ja sam sve upamtio. Samo ti mirno spavaj.»
Nisam baš shvatio što je Arni time htio reći. Možda je nešto živo sanjao. Tako da sam odmah i zaboravio na tu Arnijevu opasku.
Lijepo sam se uvaljao u krevet i odmah zaspao. Upravo sam sanjao lijep san, kako je Arni zaspao i mene je probudilo Sunce, koje je već visoko odskočilo. I, kad sam najviše uživao u takvome snu osjetim kako me netko snažno i uporna drma. Nije teško pogoditi. Bio je to Arni, ali ne onaj iz sna koji spava dulje od izlaska Sunca. Bio je to stvarni Arni.
«Hajde, ustaj! Požuri!» - govorio je Arni i uporno me čupao iz kreveta.
«Ali, Arni, pa vani je još mrkli mrak. Koj' ti je vrag noćas? Pusti me da još malo spavam.» - protestirao sam.
No, Arni je bio uporan i stalno nešto gunđao da ćemo zakasniti ne ustanem li ja odmah.
Pomislio sam da je nešto ozbiljno, kad je Arni tako uporan. Možda su opet lisice pred kućom? A, možda je provalnik? Provalnika sam odmah odbacio, jer bi me tada došla probuditi Buba, a Arni bi provalniku postavio zasjedu. Možda je pukla vodovodna cijev ili se ne daj Bože Buba razboljela?
Ali, kad sam ipak, na uporno Arnijevo navaljivanje, sišao u dnevni boravak, Buba je mirno spavala na svojemu trosjedu.
Sve je naoko bilo u redu, ali po Arnijevom uzbuđenju mogao sam zaključiti da se ipak nešto važno događa.
«Sada je dva sata.» - obavijestio me je Arni i dodao: «Hajde na posao. Odakle da počnemo?»
Ništa mi onako snenom i bunovnom nije bilo jasno, pa sam upitao Arnija: «Kakav posao? Što to moramo uraditi?»
Arni me je začuđeno pogledao, i gotovo uvrijeđeno dodao: «Pa, jasno. Kad ne gledaš televiziju. Da si jučer bio pažljiviji, znao bi da se noćas vrijeme pomiče jedan sat naprijed. I, to točno u dva sata. Hajde počni namještati satove, već kasnimo kad si ti tako neupućen.»
Još sam uvijek bio u nedoumici, zašto me je Arni probudio u dva sata, kad se to sve lijepo može uraditi i ujutro.
Ali, Arni me je podučio: «Jučer su na televiziji rekli da se noćas u dva sata mijenja vrijeme i da treba namjestiti satove tako da umjesto dva pokazuju tri sata. I, evo, ja sam čekao da bude dva sata i probudio te.» - obavijestio me je Arni i dodao: «Hajde sad, počni namještati satove. Vidiš da smo već prekoračili vrijeme.»
Nije mi preostalo drugo nego sve satove namjestiti na tri sata, kad su na televiziji bili tako uvjerljivi, da je Arni povjerovao da se to mora učiniti upravo u dva sata.
Kad sam tako ponamještao sve satove i htio poći na spavanje, Arni nije zaboravio: «A, ručni sat gazdarice? I njega moraš namjestiti.»
Uradio sam i to u nadi da ću sada još malo odspavati do zore, jer tek mi je tada Arni dopustio da se vratim u krevet.
Ali, nisam dugo spavao. Tek što sam utonuo u san i nastavio sanjati kako me Arni više ne budi prije zore, opet me je netko dobro prodrmao.
Bio je to Arni, tko bi drugi.
Odmah sam pomislio da se Arni sjetio da imamo još jedan sat. Onaj veliki u garaži. Ali nije bio taj sat u pitanju.
Kad je bio siguran da me je probudio, Arni je jako zabrinuto upitao: «Čuj, a kada da te ja jutros probudim? Po starom ili po novom vremenu? Ili, po onom prirodnom? Da jednostavno čekam izlazak Sunca?»
Iako sam bio pospan, odmah mi je bilo jasno da Arnijevo pitanje nije bez osnove.
Što vi mislite o tome?

Arnijeva nova igra

        Noćas je palo malo snijega. Ne mnogo, tek nekoliko centimetara. Ali ipak, vani je sve bilo bijelo.
        Arni i Buba radosno su izletjeli na brijeg da uživaju u igri na snijegu. Jurili su lijevo – desno, gore – dolje. Svako malo netko bi od njih izvirio iza nekoga grma, pa onda nestao. Da bi odmah zatim izvirio iza drugoga grma. Tako su brzo trčali amo tamo da sam dobio dojam kao da ih je najmanje deset. A, ne samo dvoje.
        Kad su se tako neko vrijeme istrčavali po brijegu prešli smo u dvorište. Ono koje smo lani i ljetos popločili betonskim pločama.
        Buba je odmah otišla do hranilice za ptice, da vidi ne krade li hranu, namijenjenu malim sjenicama, nekakva velika ptica. U tom bi slučaju Buba odmah oštro reagirala i lavežom tjerala nepoželjne joj ptičurine.
        Arni je, međutim, odmah zauzeo, za njega, vrlo neuobičajenu pozu. Ispružio je prednje šape ispred sebe i spustio prednji dio tijela tako da mu je brada bila na tlu. Stražnjica mu je pritom strčala visoko u zrak, a kitnjasti rep uspravno je podigao. To je poza inače kakvu zauzimaju psi kad pozivaju na igru.
        Ali, Arni nije nikoga pozivao na igru, jer je bio sam na sredini dvorišta. Kao što sam već napisao Buba je bila pokraj hranilice za ptice, a ja sam stajao ispod balkona uz kuću.
        I, tada je počelo.
        Arni se počeo sklizati po prednjim šapama tako da se odguravao stražnjim nogama. Jurio je po dvorištu, tako da je snijeg prštao na sve strane. Pritom mu je visoko uzdignuti rep vijorio poput zastave na vjetru.
       
Kad je došao, bolje reći, dojurio do kraja dvorišta, okrenuo se i u istoj pozi pojurio u suprotnom smjeru. Bradom i prednjim šapama gurao je snijeg ispred sebe, poput ralice. Snijeg mu je pritom potpuno prekrio glavu i prednji dio tijela, tako da je ličio na nekakvo snježno čudovište.
        Svaki puta kad bi došao do kraja dvorišta, okrenuo bi se i pojurio u suprotnom smjeru.
        Bilo je očito da uživa u novoj igri koju je tko zna kako smislio.
        Buba je napustila svoje mjesto čuvarice hranilice za ptice i sa zanimanjem promatrala novu Arnijevu igru. Ali, nije joj padalo na pamet da se i ona poigra na taj način.
        Meni je, tek nakon nekoga vremena, sinulo da bi to bile prekrasne fotografije. I, jasno, otišao sam po fotoaparat.
        Ali, kad sam se vratio s fotoaparatom na mjesto zanimljivog događanja, Arni se prestao igrati ralice za snijeg i pokraj vrata u kuću mirno glodao jednu od velikog broja mojih dobro poglodanih papuča.
        Ja sam ipak naumio napraviti nekoliko fotografija Arnija kao ralice za snijeg i zamolio Arnija da ponovi igru koju je jutros izmislio. Arni me je samo nezainteresirano pogledao i nastavio glodati onu papuču. Ja sam međutim bio uporan i predložio Arniju da ponovi igru ralice.
        Ali, Arni nije reagirao onako kako sam ja želio. Ili se pravio lud, ili nije shvatio što želim. Ni nakon mojih opetovanih pokušaja, Arni nije pokazao da razumije što želim.
        Tada sam se sjetio kako sam učio Arnija da piški kao dečko. Primjerom. I, zornom podukom.
        Odložio sam fotoaparat, pozvao Arnija i sagnuo se tako da sam se naslonio na lakte. Pomalo sam ličio na Arnija kad se igrao ralice za snijeg. Samo mi je rep falio. Napravio sam nekoliko koraka, klizeći laktima po snijegu
Ali, nisam dogurao daleko. Nakon nekoliko koraka tresnuo sam na snijeg. Ipak, takva gimnastika nije za ljude. Naročito ne za one koji se bliže sedamdesetoj.
        Buba se valjala od smijeha, a Arni je samo sa zanimanjem promatrao kako se ja pokušavam dići sa snijega. Bilo je očito da mu se više ne igra ralice.
        I, onda je skočio.
Ja sam se već poveselio da će se Arni ponovno poigrati ralice za snijeg.
Ali, nije.
Arni je moju zornu poduku shvatio posve drugačije.
        «Kad se gazda valja po podu, znači da se hoće hrvati.» - zaključio je Arni iz mojega ponašanja. Navalio je na mene, tako da mi nije preostalo drugo do li pohrvati se s njim.
        A, Buba, umjesto da s fotoaparatom ovjekovječi ovaj povijesni događaj samo se smijala.
        Kad smo se Arni i ja tako hrvali nekih pola sata, i već je bilo očito da je i Arniju dosta, umiješala se Buba.
        Ovakvu priliku još nije imala. Da se istovremeno okuša s Arnijem i gazdom.
        Tako smo se sada svi troje valjali po snijegu.
A, nikoga nije bilo u blizini da to ovjekovječi fotoaparatom.

Arni na placu

        U prošloj smo priči saznali kako je Arni iznudio odlazak na plac. Saznali smo, također, iz usta gazdarice, da je Arni na placu bio dobar k'o kruh.
Čak nije htio uzeti ponuđenu mu ribicu. Kao da smo ga mi učili da od stranih ljudi ne smije uzimati ništa za jelo.
Ostalo je za gazdaricu bilo uobičajeno, pa nije smatrala potrebnim da to prepričava.
Ali, Arniju nije. On je prvi puta bio na placu i jedva je čekao nekoga kome će ispričati što je sve vidio i doživio na tom placu. A, kako Buba još nije bila na placu, tko će to s većim zanimanjem slušati od Bube.
Nakon što su se Arni i gazdarica vratili s placa Bubino je prvo pitanje bilo: «Arni! Kako je bilo na placu? Kako izgleda taj plac?»
Arni nije ništa odgovorio. Prvo je krenuo k zdjelici s vodom i dobro se napio. Očito ga je taj plac toliko izmučio da je bio jako žedan.
I, onda se okrenuo Bubi: «Sad pitaj. Sve ću ti ja ispričati od početka do kraja.»
Ja sam se malkice okrenuo u stranu i pravio se kao da ne slušam, jer onda Arni možda ne bi ispričao sve kako je zaista bilo. Za svaki slučaj.
Buba je bila jako nestrpljiva, pa Arni nije mogao ni predahnuti. Odmah je počeo: «To znaš, Buba, da se na tom placu prodaje i kupuje. I, da nam gazdarica s toga placa uvijek nešto finoga donese.»
«Ali,» - nastavio je Arni: «tam ti se trguje već i prije nego dojdeš na plac. Prvo su nas napali nekakvi sumnjivci, koji su nudili švercane cigarete. A, bili su dosadni k'o uši. Jedva smo se jednoga otarasili, kadli se pojavio drugi.»
Buba je samo začuđeno načulila uši, i nije se mogla načuditi: «Cigarete? Na placu?» To joj nikako nije bilo jasno.
«Prodaju ti tam' i knjige.» - nastavio je Arni: «I, to nekakve čudne, kakve mi nemamo. Tam' ti je nekakav čiča, na podu, ispod nekakvog drveta, rasprostro novine, i posložio svakojake knjige. Meni je odmah zapela za oko jedna velika od nekakvoga Marxa. Zove se Kapital. Taj Marx mora da je bio jako bogat čovjek i imao je puno kapitala, kad mu je knjiga deblja od gazdinih enciklopedija. To gazdarica nije ni pogledala, a nekakav nepristojni prolaznik je pljunuo kad je vidio tu knjigu. To mi nikak' nije jasno, kad danas svi žele steći kapital. Pa čak i kradu i varaju zbog toga. A, u toj knjizi sigurno piše kak' se to dela.»
«Čekaj, čekaj» - pobunila se Buba: «Pričaj mi o placu, a ne o nekakvim sumnjivim knjigama.»
«Pa, rekla si da hoćeš čuti sve po redu. I, ja ti lepo pričam sve po redu. Da nastavim ili da pričam napreskokce?»
«Dobro, dobro» - složila se Buba: «samo ti pričaj.»
«E, onda smo ti ušli među nekakve štandove s kojekakvim krpicama, gaćama, majicama, kapama, vestama, dječjim plastičnim pucaljkama, kremicama i pomadama, cipelama, deterdžentima i sapunima. Nisam ni zapamtil čega sve tamo nije bilo. Tu ti je naša gazdarica popipala svaku od tih krpica. Prodavačice bi odmah skočile: «Jeftino gospođo, prima roba, iz uvoza.» A naša je gazdarica samo klimala s glavom uz komentar: «Bofl, sve sam bofl» - «Buba, kaj je to bofl?» - odmah je pitao Arni.
«Pojma nemam» - odgovorila je Buba: «Ali, ako gazdarica od toga nije ništa kupila, onda bi bofl moglo značiti da je to roba sumnjive kvalitete.»
«I, tako smo ti se mi jedva probili do toga placa.» - nastavio je Arni priču o placu: «A, kaj ti na placu svega ima: šalate, luka, krumpira, kelja, češnjaka, jabuka, banana, … to ti ja jednostavno ne mogu opisati.
Na jednom ti je stolu nekakva kumica prodavala kuružnjak, a druga, odmah do nje, pravi livadni med. Bilo ti je tu i zaklanih kokica, ali to su kumice prodavale ispod stola.»
«Ma svašta.» - čudila se Buba.
«A, nudilo ti se još svašta ispod stola. Naročito prava domaća rakija.» - nastavio je Arni: «I, svaka ti je kumica htjela što bolje i skuplje prodati ono što ima na stolu.»
«A, naša gazdarica. Jel' to kupovala?» - pitala je Buba.
«Ma kakvi, mudra ti je ona. Odmah pročita one koji varaju. Tak ti je jedna zvala: «Hote gospica, kupite, dam jeftinije. Evo, samo mi je još ovo na stolu ostalo. Samo da prodam, pa idem doma.»
«Vidiš, to je sigurno bilo jeftinije i povoljnije.» - odmah je zaključila Buba: «Sigurno je gazdarica to kupila.»
«A, jok. Netko bi još možda nasjeo, ali naša je gazdarica samo prošla pokraj te kumice. A, ja sam, onako u prolazu, vidio da ona ispod stola ima još tri košare pune onoga što je na stolu nudila.»
«Pa, kaj ste onda uopće kupili?» - nije se mogla načuditi Buba.
«Mi smo ti, Buba, tražili sir. Onaj fini kravlji sir kakvoga ti i ja volimo papati. Naša je gazdarica odmah znala gdje takvoga sira ima, ali mi smo ipak prošli taj plac uzduž i poprek. Kod svake kumice, koja je prodavala sir i vrhnje, naša bi gazdarica stala i prvo pitala: «Pošto sir? Pošto vrhnje?», a onda bi tražila da proba vrhnje. To ti je, Buba, jako smešno. Kumica bi zagrabila nekakvom šefljicom malo vrhnja iz kantice i kapnula našoj gazdarici na ruku. Ali, s gornje strane, ne na dlan. Gazdarica bi liznula malo toga vrhnja i sumnjivo klimala glavom: «Čime vi hranite tu vašu kravu? Vrhnje vam je malo gorko.» Onda ti se javila kumica sa susjednoga stola: «Njezina je krava bređa. Kupite kod mene, gospica. Imam fini friški sir i friško vrhnje.» Onda ti je naša gazdarica probala vrhnje kod te druge kumice. Ni ta kumica ni bolje prošla od one prve. Naša je gazdarica opet liznula malo toga friškoga vrhnja. A, vrhnje kod te kumice bilo je kiselo, pa smo ti lepo otišli dalje.»
«Pa, kak' ste onda kupili ovaj sir?» - Buba je već postala nestrpljiva zbog Arnijeve opširnosti.
«Čekaj, Buba. Sve po redu. Sad dolazi ono najbolje. Kod jedne ti je kumica naša gazdarica bila zadovoljna s vrhnjem, pa smo ti onda probali kakav ima sir.»
«Kak' to, probali. Kaj si i ti, Arni, probal sir?»
«He! He! To ti je bilo lukavo. Gazdarica je tražila da proba sir, a više od pola onoga kaj joj je kumica dala da proba, gazdarica je dala meni. Da i ja probam. Onda je rekla da sir baš i nije najbolji. Pa, smo ti onda otišli do još jedne kumice. I kod nje smo probali sir. Pa onda do još jedne. I, još jedne. I, još jedne, sve dok ti se ja nisam fino napapal sira na tom placu, a da još ništa nismo kupili.»
«E, sad mi je jasno zakaj nisi popapal i onu ribicu. Prejel si se sira.» - mudro je zaključila Buba.
«Polako. Polako. Buba. Nismo još gotovi. Na kraju placa došli smo do jedne kumice koja je odmah pozdravila našu gazdaricu: «Dobar dan, gospica. Četri sireka? Kak' obično?» Tu nismo ni probali sir, jer gazdarica pozna tu kumicu i uvijek kod nje kupuje sir. He! He! Sve su ti one probe, moja Buba, bile zato da se ja napapam sira.» - mudro je zaključio Arni.
Malo je predahnuo i nastavio: «Onda smo još kupili grincajga i salate, ali to nisam probal. I, došli smo do prodavača riba. Kad me je on videl, tak se raznježil, da mi je odmah izabral najlepšu ribicu i dal mi je da probam.»
«I, ti si, Arni, tu ribicu pljunul. Pa to ni za verovati. A, ribice su tak fine.» - nije se mogla načuditi Buba.
«To bi, Buba i ti napravila. Kakve mi ribice jedemo doma? Ha!» – malo se ražestio Arni: «Prvo ih gazdarica očisti, pa izvadi drob, odreže glave, opere ih i skuha. I, onda, prije nego nam napuni zdjelice, izvadi sve kosti. A, ova je ribica bila sirova i neočišćena. I, sigurno je bila puna kosti. Jasno je da sam ju pljunul.»
Tako je, evo, završio Arnijev izvještaj s placa.
I, usput sam saznao zašto Arni nije htio pojesti ribicu. A, mi ga nismo učili da ne smije uzimati jelo od nekoga nepoznatoga.
Ali, nisam htio razočarati suprugu. Neka i dalje bude oduševljena kako je to Arni znao sam od sebe.