Atif Kujundžić
POEMA
O
DVA
TIBETANSKA ŠPANIJELA
I
KOMŠIJI
BOSANSKOM BARAKU
* * *
Benni i Teo su otac i sin.
Teo je prgav.
Beni je dobar.
Teo rado laje. Reži i na oca.
Benni je uvijek pasić fin.
* * *
U našem susjedstvu,
oštar i alav. Čupav i zubat,
ljut i garav. Živi komšija,
lovački pas. Vrlo lajav:
bosanski barak.
Kad prolazimo, veoma je glasan.
Pouzdano, ne trpi i ne voli nas.
Opasni mu zubi i jak mu glas.
A nama to je znak sasvim jasan.
On za nas nije dobar pas.
* * *
Glasali smo se u mimohodu.
Lajali jedni prema drugima.
Oštro, prijeteći. I, obijesno.
Ustrašeni. Režali,
s iskeženim zubima.
Jer,
mi smo mali tibetanci.
Španijeli – cunjavci.
Zlatne smo boje i sebi važni.
Zubi i hrabrost su nam stvarni.
Repovi kitnjasti, lijepi i snažni.
* * *
Vezani smo skupa.
Izvode nas Željko ili Atif.
Isti su kao i mi.
Izlazimo nakratko svaki dan.
Duže, tek ponekad i za praznik.
Šta hoćeš, čupav i zubat, ti?
* * *
Jednoga dana smo se sreli
sa komšijom, u školskom dvorištu.
Okom u brk. Zubom o zub.
Zarežali smo i zalajali iz sve snage.
Jedni prema drugima se dali u trk.
Komšija veliki i mi mali.
Uplašismo mačke i prolaznike.
Odrasle ljude, djecu i ptice.
Bilo je vriske, bilo je cike.
Zalud su nas mirili i dozivali.
* * *
I dok smo tako lajali,
nismo mirovali, ili, tek: stajali.
Poskakivali smo. Uzicu trazli.
Nismo usporavali, već smo brzali.
A htjeli su nas smiriti i stišati.
Ali,
bili smo pasije raspoloženi.
Džaveljanje smo htjeli kušati
i
nismo bili spremni slušati.
Onda je Atif,
držeći svakog pod jednom rukom,
stuštio kući zaglušen bukom.
Nervozan zbog zubatog
i čupavog komšije. Ama,
izmakli smo, živom mukom.
A lajali smo mu i pod rukom.
* * *
Jednoga dana, vlasnik nas pustio.
Došao je i komšija i na nas se
stuštio.
Zalajali smo i onjušili,
jedni drugima nos i brk.
Mahnuli repovima
i
zajedno se – dali u trk.
Igra je ipak najbolja stvar.
A livada prostor za dar-mar.
Konačno,
mi smo ista vrsta.
Nismo kao ljudi.
Narav nam je pasiji čvrsta.
Od tada smo, po našoj želji:
prave komšije i prijatelji.
Prirodno,
prije se nismo ni znali.
No,
kada smo se upoznali.
Jedni drugima smo šapu dali.
* * *
POEMA
O
DVA
TIBETANSKA ŠPANIJELA
I
KOMŠIJI
BOSANSKOM BARAKU
* * *
Benni i Teo su otac i sin.
Teo je prgav.
Beni je dobar.
Teo rado laje. Reži i na oca.
Benni je uvijek pasić fin.
* * *
U našem susjedstvu,
oštar i alav. Čupav i zubat,
ljut i garav. Živi komšija,
lovački pas. Vrlo lajav:
bosanski barak.
Kad prolazimo, veoma je glasan.
Pouzdano, ne trpi i ne voli nas.
Opasni mu zubi i jak mu glas.
A nama to je znak sasvim jasan.
On za nas nije dobar pas.
* * *
Glasali smo se u mimohodu.
Lajali jedni prema drugima.
Oštro, prijeteći. I, obijesno.
Ustrašeni. Režali,
s iskeženim zubima.
Jer,
mi smo mali tibetanci.
Španijeli – cunjavci.
Zlatne smo boje i sebi važni.
Zubi i hrabrost su nam stvarni.
Repovi kitnjasti, lijepi i snažni.
* * *
Vezani smo skupa.
Izvode nas Željko ili Atif.
Isti su kao i mi.
Izlazimo nakratko svaki dan.
Duže, tek ponekad i za praznik.
Šta hoćeš, čupav i zubat, ti?
* * *
Jednoga dana smo se sreli
sa komšijom, u školskom dvorištu.
Okom u brk. Zubom o zub.
Zarežali smo i zalajali iz sve snage.
Jedni prema drugima se dali u trk.
Komšija veliki i mi mali.
Uplašismo mačke i prolaznike.
Odrasle ljude, djecu i ptice.
Bilo je vriske, bilo je cike.
Zalud su nas mirili i dozivali.
* * *
I dok smo tako lajali,
nismo mirovali, ili, tek: stajali.
Poskakivali smo. Uzicu trazli.
Nismo usporavali, već smo brzali.
A htjeli su nas smiriti i stišati.
Ali,
bili smo pasije raspoloženi.
Džaveljanje smo htjeli kušati
i
nismo bili spremni slušati.
Onda je Atif,
držeći svakog pod jednom rukom,
stuštio kući zaglušen bukom.
Nervozan zbog zubatog
i čupavog komšije. Ama,
izmakli smo, živom mukom.
A lajali smo mu i pod rukom.
* * *
Jednoga dana, vlasnik nas pustio.
Došao je i komšija i na nas se
stuštio.
Zalajali smo i onjušili,
jedni drugima nos i brk.
Mahnuli repovima
i
zajedno se – dali u trk.
Igra je ipak najbolja stvar.
A livada prostor za dar-mar.
Konačno,
mi smo ista vrsta.
Nismo kao ljudi.
Narav nam je pasiji čvrsta.
Od tada smo, po našoj želji:
prave komšije i prijatelji.
Prirodno,
prije se nismo ni znali.
No,
kada smo se upoznali.
Jedni drugima smo šapu dali.
* * *
