PRIČE O DJEČACIMA I PSIMA
Atif Kujundžić
Monos, Gračanica, 2000.
BENNIJEVA KOSKOTEKA
Dok sjedim za pisaćim stolom, u nekoliko navrata, vidim Bennija kako se propinje uz stalažu sa knjigama. Pošto sam već vidio, da tu dolazi kako bi grizao krajeve jedne fascikle, viknem:
- Ne, Benni! - i Benni ode.
Onda dođe pod pisaći sto i legne na moje noge. Moram priznat, da lijepo grije noge. Poput grijalice. A Gospođa je već, mjesto ispod moga pisaćeg stola proglasila - Bennijevom štenarom!
* * *
No; nedugo potom, a i narednih dana, vidim da Benni preduzima istu radnju. Ide do stalaže s knjigama i propinje se. Opet sam bio prisiljen da ga otjeram uzvikom:
- Ne!
Doduše, on posluša. Izađe na balkon, ode u hodnik ili svoju pletenu korpu. Uzme svoju lutku i počne da se igra.
Tu lutku, napravljenu kao pas njegovoga uzrasta s nešto dužim ušima, poklonila mu je naša konica Naida, kad je prvi put došla da se poigra sa njim.
Benni je lutku veoma zavolio. Nosio ju je kroz kuću držeći je za uho ili repić. Unosio je u svoju korpu. Iznosio na balkon i vraćao, ali ju je volio ostaviti i nasred prolaza prema kuhinji.
Inače, i sam je volio leći nasred prolaza tako, da ko god ide - mora pažljivo da ga prekoračuje, što njemu ni najmanje ne smeta.
Kad noću izlazim do kupatila, dogodi se da u mraku nagazim na njegovu lutku. Svaki put se uplašim! Da to možda - nije Benni!
* * *
Igrajući se lutkom, koju smo zvali: Bennijev Pasikica, Benni je ponekad stvarao takvu buku, da ste mogli pomisliti kako se bori sa pravim psom. Režao je i lajao. Grizao svoga Pasikicu i mlatarao njime oko sebe. Penjao se na njega tegleći ga za uši, rep ili nogu. Naprosto divljao.
Rado smo gledali njegovu igru i smijali se do suza. A on, kao da je pomalo i pravio predstavu za nas. Jedino, brinuli smo se da to ne postane nepodnošljivo komšijama.
Kad se umori, Benni legne na parket, a na svoga Pasikicu položi glavu i gleda u nas. Kao da procjenjuje: koliko nam se dopala njegova predstava.
* * *
Jednoga dana, kad se tako, baš dobro izigrao, opet dođe do stalaže s knjigama i poče da se propinje i da glavu zavlači među knjige. Uzviknem ono slavno:
- Ne, Benni!
Benni se trže. Sruši jednu knjigu, a onda strugnu na balkon noseći nešto u ustima.
Ustanem, da vidim šta to nosi, jer sam već morao da mu oduzimam iz čeljusti olovke, češljeve, šarafe, karmine, štipaljice. Štenetu rastu zubi i ono ide okolo i žvaće sve što može uzeti u usta. Tako i proguta mnoge stvari, koje poslije u mukama povraća.
Izađem na balkon, i vidim, da Benni leži ispred svoje korpe na parčetu itisona i glođe: kosku! Dragi Bože, pomislim: Otkud li mu kost?! Znam, da nekoliko dana već - nismo imali u ishrani meso s kostima. Potom se vratim u dnevnu sobu, kako bih podigao knjigu koju je Benni srušio sa police.
Vraćajući srušenu knjigu na policu, drugu od poda, ugledam na dasci još dvije koske! Dakle; Benni je prethodnih dana, kad sam ga tjerao od stalaže, ustvari sa balkona na stalažu donosio kosti koje smo mu davali da glođe! Tu ih je odlagao među knjige.
U mojoj biblioteci, on je pravio svoju - koskoteku!
Oduševila me ova Bennijeva dovitljivost!
Jer; Benni jeste mali, kao igračka, ali je ipak samo pas! A pas, kad ima kosku, voli je odnijeti negdje u žbunje i zakopati. Poslije, kad se sjeti, ili, kad kost omekša u zemlji, on dođe, iskopa je i sladi se! Za psa, vjerojatno - od koske - nema ništa bolje ni slađe na cijelome svijetu.
* * *
Benni nema tu, uobičajenu pseću mogućnost. Kad je htio da kopa u saksijama, dobio je po zadnjici smotanim novinama uz ono strašno i osorno: NE! Na balkonu je beton. U kući parket i tepih. Šta da radi? Kako da se snađe?!
Proradio mu je kliker! Odnio je koske među knjige na donju policu, koju je uspio dohvatiti!
* * *
Ispričam to Sinu i Supruzi. Sin se valja od smijeha. Supruga pita:
- Pa, jesi li izbacio kosti napolje?
- Nisam. - odgovorim.
- Šta kažeš? Ostavio si pseće kosti među knjigama?! - kaže glasno i zapanjeno i spremna na svađu.
- Jah. - kažem. - I, nisu to pseće kosti! To je Bennijeva hrana. To su kosti od pileta. Kao da bi Benni jeo kosti od drugog psa! Osim toga, mislim, da ću Benniju otvoriti člansku kartu za moju biblioteku, ali mu neću izdavati knjige, već koske. Jer, ako imam pravo na biblioteku, ima i Benni na KOSKOTEKU!
- Ja, samo mogu reći, da ti nisi normalan! - kaže ona. - A vjerojatno, nisam ni sama, kad pristajem da živim u ovoj psećoj kosturnici!
- Ti si samo nepravedna! - kažem.
- Sve ću vas izjurit iz kuće! Hoću, duše mi! Popeli ste mi se na vrh glave! - izgovori nam se.
- Ma, bo-na, hajde o-hla-di! - otpjevamo joj Sin i ja.
* * *
PRIČA O PASIKICI
Ime: PASIKICA, saznao sam iz priče moje drage kolegice i prijateljice M.
* * *
Ona, i njezin suprug, slikar N., imaju sina Amela. Amel veoma voli svoju igračku, maloga psića od pliša, kojega je zove: Pasikica. Bez Pasikice, nije mogao ni leći, ni ustati, ni jesti, ni piti. Sve što je činio - sa njim je činio i njegov Pasikica. Čak je uslovljavao: Ako bude htjeo Pasikica i ja ću!
A pasikica je bio dobar, pa je jeo, pio sokiće, išao da se kupa, gledao crtiće, volio ćevapčiće, a kad mama i tata kažu - išao je i na spavanje. Baš je bio onaj pravi!
* * *
Amel je plav i skoro prozračan dječak. Plavih očiju, kao i njegova majka. Ovdje se prisjećam, pa još jedanputa kažem: Majka prenosi dvije trećine svojih nasljednih osobina na svoga sina. Radi ravnoteže, trebam reći i to: Otac - prenosi dvije trećine svojih nasljednih osobina na svoju kćerku! Pa vi sad računajte šta je ko naslijedio. Ali, to nije priča bez veze! To je doista: genetska matematika! To je pouzdana računica!
* * *
Kao dječak od četiri-pet godina, Amel je maštao da krene u svijet kako bi ga upoznao. Dogovarao se sa Ocem i Majkom, ali oni - nikako da se odluče i da krenu sa njim. Stalno su odlagali: te dok se kupi novi auto, te dok on još malo poraste, te dok naučnici naprave nove karte, u toku je izgradnja novih putova, bit će otvorena nova avionska linija, a možda je najudobnije putovati željeznicom! Na jednoj velikoj rijeci - upravo prave most, itd. Osim svega, nema potrebe da se rizikuje! Treba bezbjedno putovati! Jer; dogodi se, da brodovi potonu! Kao: "Titanic"...
* * *
Zbog svega, a posebno zbog njihovoga odugovlačenja, Amel je odlučio da na put krene sam.
Ustvari, ne sam, već sa svojim Pasikicom. Jer, Pasikica ga nikad nije iznevjerio! Saslušao je sve što je imao da mu kaže! Odobrio je sve njegove planove! Već su zajedno išli i u podrum, i na tavan, i u bašču iza kuće! Pasikica i on - mogu sve!
Uostalom, kao da on ne može sam upoznati svijet?! Naravno, da može!
* * *
Odlučio je da to učini jednoga dana, kad je padala kiša. Vraga; ne da je padala! Pljuštalo je! Lilo, kao iz kabla! Ma, jok: bio je to pravi vodopad! Slap! Potop! Kao iz vatrogasnog šmrka! Ali, odluka je odluka! I riječ je riječ! Rečeno - učinjeno, kaže se u najboljim pričama iz starine.
Majka M. je rekla:
- Amele, sine, gdje ćeš danas? Vidiš li kako pada kiša?!
- Naravno, da vidim, Mama! - rekao je Amel i dodao: - Ali, zar ću čekati da stane kiša, kako bih išao da vidim svijet?! Himalaje? Kišne šume i Amazon? Ma, ne! Idem iz ovih stopa! Ne mogu da vas dvoje beskonačno čekam!
- Ali, pokisnut ćeš! - reče majčino srce.
- Ne! - reče Amel. - Uzet ću svoju kabanicu! - i iz plakara izvuče svoju žutu, nepromočivu kabanicu.
- Amele, dušo, kako ćeš sam u taj daleki svijet?! - upita majka M. i poče da plače, da grca.
- Neću sam, mama! - reče Amel. - Sa mnom će i Pasikica! A, ponijet ću i štap da mogu pecati pirane!
* * *
A, Pasikica je bio Amelova omiljena igračka. Pasikica je znao sve njegove planove. Bio mu je najbolji prijatelj. Sa njim je razgovarao, kad se tata i mama bave drugim poslovima i za njega nemaju vremena. Pasikica mu je sve odobravao i slagao se sa njim.
Otac N., ćutao je, pušio i pratio razgovor između majke i sina. Dao je majci znak:
- Neka pusti Amela, pa da vide, šta će uraditi taj svojeglavi dječak!
Možda je u tom času tata shvatio, da je dijete nadraslo roditeljske priče? Da je plišanoj lutki vjerovalo više, nego obećanjima!? Ili: da je Pasikica - makar i obična plišana lutka - pomogao da njihovo dijete dobro raste i da ima dovoljno samopouzdanja za život?!
* * *
Bilo - kako bilo, Amel je obukao kišnu kabanicu. Navukao kapuljaču. Na noge je nazuo čizme za vodu. Uzeo je svoga Pasikicu pod jednu ruku, a u drugu je uzeo štap za pecanje i krenuo niz stepenice prema izlaznim vratima.
A vani: strašno je pljuštala kiša!
Amel je sišao niz stepenište. Majka M. mu je otvorila vrata i on je izišao u kišu.
- Sretno, Amele! - rekla je majka M. na granici očaja.
- Doviđenja, mama! Doviđenja tata! - rekao je Amel i zakoračio u kišu.
* * *
Mama M. se strmim stepenicama ispela na sprat i sa ocem N. stala pored prozora, sa kojega se vidi prilazni put kući u kojoj stanuju. Vidjeli su svoga sina Amela, kako klizajući se po mokroj travi - izlazi na ulicu. A kiša - pljušti li, pljušti. Dječak je iskoračio na trotoar i strmom ulicom, nizbrdicom krenuo u svijet.
A kiša je ljevala. Ulicom je tekao pravi potok.
* * *
Mama M. i tata N. gledali su svoga sina Amela, kako sa svojim Pasikicom pod rukom i štapom za pecanje, kroz kišu koja ljeva - odlazi u daleki svijet koji želi da vidi. Na Tibet. U Afriku. U Australiju. U Brazil i kišne šume. Na rijeku Amazon, koja je puna pirana. A ispod desnog pazuha - mlatarale su noge, rep i glava njegovoga Pasikice...
Oboje su gledali za sinom i neutješno plakali. Niz ulicu je odmicala mala žuta kabanica njihovoga sina Amela. Pod rukom mu se klatio ofucani Pasikica. A, put je dalek i uskoro - pa ga neće vidjeti...
Gušili su se u suzama. I, nisu znali, da li plaču nad samima sobom, ili nad neizvjesnom i upitnom sudbinom svoga sina. Jer; u suštini, na isti način svi mi odlazimo u svijet i rastajemo se od svojih najdražih. Osim toga, ponekad nemamo ni svoga Pasikicu.
- Draga moja M. - reče gospodin N. - Da smo mu barem nabavili nekog škotskog ovčara, lesiku - umjesto te lutke!
- Da smo! Možda bi se Lesi vratio kući! - reče gospođa M i glasno zarida.
* * *
A njihov sin Amel, bio je tako odlučan! Bilo mu je dovoljno, da uza se ima svoga malog Pasikicu! To je značilo, sasvim nedvosmisleno: Potrebno je tek malo samopouzdanja, pa da se krene u daleki Svijet! A to samopouzdanje djetetu i čovjeku može dati i pas! Jer, pas je privržen i odan prijatelj čovjeku! A prijateljstvo je snaga.
Puno je lakše sa psom krenuti svojim putom! Za svojom sudbinom! Čovjeku je najteže kad je sam.
Pas je čovjekov najbolji prijatelj!
* * *
Amel je bio tek - dječak, ali je skontao pravu stvar!
Sretno Amele!
* * *
Kad je Amel zamakao na nizbrdici, tata N. i majka M. su kao u groznici pograbili kišobrane i pojurili za sinom u daleki svijet. Stigli su ga prije nego što je izašao na glavnu ulicu. Naišli su baš, kad je jedan automobil prebrzo prolazeći, zapljusnuo talasom prljave vode malu žutu kabanicu njihovoga sina sa Pasikicom pod jednom rukom i pecaljkom za pirane u drugoj ruci.
- Amele! - rekli su. - Vrati se! Sutra putujemo zajedno! Baš su javili, da su dovršili onaj most preko kojega moramo prijeći!
* * *
Noću; dok je Amel spavao, pored njegovoga ležaja tata N. je rekao mami M.:
- Sutra, neću slikati!
- A ja, neću ići na posao u Dom mladih i neću spremati kuću! - reče mama.
* * *
Sutradan, sa Amelom i pasikicom u automobilu, otišli su na Modračko jezero. Ponijeli su roštilj i štapove za pecanje.
Kasno uvečer - vratili su se u Tuzlu i otišli pravo na kolače i bozu u poslastičarnicu "Iljazagić".
Bilo je tako lijepo, da im se nikako nije išlo kući.
* * *
PRIČE O DJEČACIMA I PSIMA
Atif Kujundžić
Monos, Gračanica, 2000.
Atif Kujundžić
Monos, Gračanica, 2000.
BENNIJEVA KOSKOTEKA
Dok sjedim za pisaćim stolom, u nekoliko navrata, vidim Bennija kako se propinje uz stalažu sa knjigama. Pošto sam već vidio, da tu dolazi kako bi grizao krajeve jedne fascikle, viknem:
- Ne, Benni! - i Benni ode.
Onda dođe pod pisaći sto i legne na moje noge. Moram priznat, da lijepo grije noge. Poput grijalice. A Gospođa je već, mjesto ispod moga pisaćeg stola proglasila - Bennijevom štenarom!
* * *
No; nedugo potom, a i narednih dana, vidim da Benni preduzima istu radnju. Ide do stalaže s knjigama i propinje se. Opet sam bio prisiljen da ga otjeram uzvikom:
- Ne!
Doduše, on posluša. Izađe na balkon, ode u hodnik ili svoju pletenu korpu. Uzme svoju lutku i počne da se igra.
Tu lutku, napravljenu kao pas njegovoga uzrasta s nešto dužim ušima, poklonila mu je naša konica Naida, kad je prvi put došla da se poigra sa njim.
Benni je lutku veoma zavolio. Nosio ju je kroz kuću držeći je za uho ili repić. Unosio je u svoju korpu. Iznosio na balkon i vraćao, ali ju je volio ostaviti i nasred prolaza prema kuhinji.
Inače, i sam je volio leći nasred prolaza tako, da ko god ide - mora pažljivo da ga prekoračuje, što njemu ni najmanje ne smeta.
Kad noću izlazim do kupatila, dogodi se da u mraku nagazim na njegovu lutku. Svaki put se uplašim! Da to možda - nije Benni!
* * *
Igrajući se lutkom, koju smo zvali: Bennijev Pasikica, Benni je ponekad stvarao takvu buku, da ste mogli pomisliti kako se bori sa pravim psom. Režao je i lajao. Grizao svoga Pasikicu i mlatarao njime oko sebe. Penjao se na njega tegleći ga za uši, rep ili nogu. Naprosto divljao.
Rado smo gledali njegovu igru i smijali se do suza. A on, kao da je pomalo i pravio predstavu za nas. Jedino, brinuli smo se da to ne postane nepodnošljivo komšijama.
Kad se umori, Benni legne na parket, a na svoga Pasikicu položi glavu i gleda u nas. Kao da procjenjuje: koliko nam se dopala njegova predstava.
* * *
Jednoga dana, kad se tako, baš dobro izigrao, opet dođe do stalaže s knjigama i poče da se propinje i da glavu zavlači među knjige. Uzviknem ono slavno:
- Ne, Benni!
Benni se trže. Sruši jednu knjigu, a onda strugnu na balkon noseći nešto u ustima.
Ustanem, da vidim šta to nosi, jer sam već morao da mu oduzimam iz čeljusti olovke, češljeve, šarafe, karmine, štipaljice. Štenetu rastu zubi i ono ide okolo i žvaće sve što može uzeti u usta. Tako i proguta mnoge stvari, koje poslije u mukama povraća.
Izađem na balkon, i vidim, da Benni leži ispred svoje korpe na parčetu itisona i glođe: kosku! Dragi Bože, pomislim: Otkud li mu kost?! Znam, da nekoliko dana već - nismo imali u ishrani meso s kostima. Potom se vratim u dnevnu sobu, kako bih podigao knjigu koju je Benni srušio sa police.
Vraćajući srušenu knjigu na policu, drugu od poda, ugledam na dasci još dvije koske! Dakle; Benni je prethodnih dana, kad sam ga tjerao od stalaže, ustvari sa balkona na stalažu donosio kosti koje smo mu davali da glođe! Tu ih je odlagao među knjige.
U mojoj biblioteci, on je pravio svoju - koskoteku!
Oduševila me ova Bennijeva dovitljivost!
Jer; Benni jeste mali, kao igračka, ali je ipak samo pas! A pas, kad ima kosku, voli je odnijeti negdje u žbunje i zakopati. Poslije, kad se sjeti, ili, kad kost omekša u zemlji, on dođe, iskopa je i sladi se! Za psa, vjerojatno - od koske - nema ništa bolje ni slađe na cijelome svijetu.
* * *
Benni nema tu, uobičajenu pseću mogućnost. Kad je htio da kopa u saksijama, dobio je po zadnjici smotanim novinama uz ono strašno i osorno: NE! Na balkonu je beton. U kući parket i tepih. Šta da radi? Kako da se snađe?!
Proradio mu je kliker! Odnio je koske među knjige na donju policu, koju je uspio dohvatiti!
* * *
Ispričam to Sinu i Supruzi. Sin se valja od smijeha. Supruga pita:
- Pa, jesi li izbacio kosti napolje?
- Nisam. - odgovorim.
- Šta kažeš? Ostavio si pseće kosti među knjigama?! - kaže glasno i zapanjeno i spremna na svađu.
- Jah. - kažem. - I, nisu to pseće kosti! To je Bennijeva hrana. To su kosti od pileta. Kao da bi Benni jeo kosti od drugog psa! Osim toga, mislim, da ću Benniju otvoriti člansku kartu za moju biblioteku, ali mu neću izdavati knjige, već koske. Jer, ako imam pravo na biblioteku, ima i Benni na KOSKOTEKU!
- Ja, samo mogu reći, da ti nisi normalan! - kaže ona. - A vjerojatno, nisam ni sama, kad pristajem da živim u ovoj psećoj kosturnici!
- Ti si samo nepravedna! - kažem.
- Sve ću vas izjurit iz kuće! Hoću, duše mi! Popeli ste mi se na vrh glave! - izgovori nam se.
- Ma, bo-na, hajde o-hla-di! - otpjevamo joj Sin i ja.
* * *
PRIČA O PASIKICI
Ime: PASIKICA, saznao sam iz priče moje drage kolegice i prijateljice M.
* * *
Ona, i njezin suprug, slikar N., imaju sina Amela. Amel veoma voli svoju igračku, maloga psića od pliša, kojega je zove: Pasikica. Bez Pasikice, nije mogao ni leći, ni ustati, ni jesti, ni piti. Sve što je činio - sa njim je činio i njegov Pasikica. Čak je uslovljavao: Ako bude htjeo Pasikica i ja ću!
A pasikica je bio dobar, pa je jeo, pio sokiće, išao da se kupa, gledao crtiće, volio ćevapčiće, a kad mama i tata kažu - išao je i na spavanje. Baš je bio onaj pravi!
* * *
Amel je plav i skoro prozračan dječak. Plavih očiju, kao i njegova majka. Ovdje se prisjećam, pa još jedanputa kažem: Majka prenosi dvije trećine svojih nasljednih osobina na svoga sina. Radi ravnoteže, trebam reći i to: Otac - prenosi dvije trećine svojih nasljednih osobina na svoju kćerku! Pa vi sad računajte šta je ko naslijedio. Ali, to nije priča bez veze! To je doista: genetska matematika! To je pouzdana računica!
* * *
Kao dječak od četiri-pet godina, Amel je maštao da krene u svijet kako bi ga upoznao. Dogovarao se sa Ocem i Majkom, ali oni - nikako da se odluče i da krenu sa njim. Stalno su odlagali: te dok se kupi novi auto, te dok on još malo poraste, te dok naučnici naprave nove karte, u toku je izgradnja novih putova, bit će otvorena nova avionska linija, a možda je najudobnije putovati željeznicom! Na jednoj velikoj rijeci - upravo prave most, itd. Osim svega, nema potrebe da se rizikuje! Treba bezbjedno putovati! Jer; dogodi se, da brodovi potonu! Kao: "Titanic"...
* * *
Zbog svega, a posebno zbog njihovoga odugovlačenja, Amel je odlučio da na put krene sam.
Ustvari, ne sam, već sa svojim Pasikicom. Jer, Pasikica ga nikad nije iznevjerio! Saslušao je sve što je imao da mu kaže! Odobrio je sve njegove planove! Već su zajedno išli i u podrum, i na tavan, i u bašču iza kuće! Pasikica i on - mogu sve!
Uostalom, kao da on ne može sam upoznati svijet?! Naravno, da može!
* * *
Odlučio je da to učini jednoga dana, kad je padala kiša. Vraga; ne da je padala! Pljuštalo je! Lilo, kao iz kabla! Ma, jok: bio je to pravi vodopad! Slap! Potop! Kao iz vatrogasnog šmrka! Ali, odluka je odluka! I riječ je riječ! Rečeno - učinjeno, kaže se u najboljim pričama iz starine.
Majka M. je rekla:
- Amele, sine, gdje ćeš danas? Vidiš li kako pada kiša?!
- Naravno, da vidim, Mama! - rekao je Amel i dodao: - Ali, zar ću čekati da stane kiša, kako bih išao da vidim svijet?! Himalaje? Kišne šume i Amazon? Ma, ne! Idem iz ovih stopa! Ne mogu da vas dvoje beskonačno čekam!
- Ali, pokisnut ćeš! - reče majčino srce.
- Ne! - reče Amel. - Uzet ću svoju kabanicu! - i iz plakara izvuče svoju žutu, nepromočivu kabanicu.
- Amele, dušo, kako ćeš sam u taj daleki svijet?! - upita majka M. i poče da plače, da grca.
- Neću sam, mama! - reče Amel. - Sa mnom će i Pasikica! A, ponijet ću i štap da mogu pecati pirane!
* * *
A, Pasikica je bio Amelova omiljena igračka. Pasikica je znao sve njegove planove. Bio mu je najbolji prijatelj. Sa njim je razgovarao, kad se tata i mama bave drugim poslovima i za njega nemaju vremena. Pasikica mu je sve odobravao i slagao se sa njim.
Otac N., ćutao je, pušio i pratio razgovor između majke i sina. Dao je majci znak:
- Neka pusti Amela, pa da vide, šta će uraditi taj svojeglavi dječak!
Možda je u tom času tata shvatio, da je dijete nadraslo roditeljske priče? Da je plišanoj lutki vjerovalo više, nego obećanjima!? Ili: da je Pasikica - makar i obična plišana lutka - pomogao da njihovo dijete dobro raste i da ima dovoljno samopouzdanja za život?!
* * *
Bilo - kako bilo, Amel je obukao kišnu kabanicu. Navukao kapuljaču. Na noge je nazuo čizme za vodu. Uzeo je svoga Pasikicu pod jednu ruku, a u drugu je uzeo štap za pecanje i krenuo niz stepenice prema izlaznim vratima.
A vani: strašno je pljuštala kiša!
Amel je sišao niz stepenište. Majka M. mu je otvorila vrata i on je izišao u kišu.
- Sretno, Amele! - rekla je majka M. na granici očaja.
- Doviđenja, mama! Doviđenja tata! - rekao je Amel i zakoračio u kišu.
* * *
Mama M. se strmim stepenicama ispela na sprat i sa ocem N. stala pored prozora, sa kojega se vidi prilazni put kući u kojoj stanuju. Vidjeli su svoga sina Amela, kako klizajući se po mokroj travi - izlazi na ulicu. A kiša - pljušti li, pljušti. Dječak je iskoračio na trotoar i strmom ulicom, nizbrdicom krenuo u svijet.
A kiša je ljevala. Ulicom je tekao pravi potok.
* * *
Mama M. i tata N. gledali su svoga sina Amela, kako sa svojim Pasikicom pod rukom i štapom za pecanje, kroz kišu koja ljeva - odlazi u daleki svijet koji želi da vidi. Na Tibet. U Afriku. U Australiju. U Brazil i kišne šume. Na rijeku Amazon, koja je puna pirana. A ispod desnog pazuha - mlatarale su noge, rep i glava njegovoga Pasikice...
Oboje su gledali za sinom i neutješno plakali. Niz ulicu je odmicala mala žuta kabanica njihovoga sina Amela. Pod rukom mu se klatio ofucani Pasikica. A, put je dalek i uskoro - pa ga neće vidjeti...
Gušili su se u suzama. I, nisu znali, da li plaču nad samima sobom, ili nad neizvjesnom i upitnom sudbinom svoga sina. Jer; u suštini, na isti način svi mi odlazimo u svijet i rastajemo se od svojih najdražih. Osim toga, ponekad nemamo ni svoga Pasikicu.
- Draga moja M. - reče gospodin N. - Da smo mu barem nabavili nekog škotskog ovčara, lesiku - umjesto te lutke!
- Da smo! Možda bi se Lesi vratio kući! - reče gospođa M i glasno zarida.
* * *
A njihov sin Amel, bio je tako odlučan! Bilo mu je dovoljno, da uza se ima svoga malog Pasikicu! To je značilo, sasvim nedvosmisleno: Potrebno je tek malo samopouzdanja, pa da se krene u daleki Svijet! A to samopouzdanje djetetu i čovjeku može dati i pas! Jer, pas je privržen i odan prijatelj čovjeku! A prijateljstvo je snaga.
Puno je lakše sa psom krenuti svojim putom! Za svojom sudbinom! Čovjeku je najteže kad je sam.
Pas je čovjekov najbolji prijatelj!
* * *
Amel je bio tek - dječak, ali je skontao pravu stvar!
Sretno Amele!
* * *
Kad je Amel zamakao na nizbrdici, tata N. i majka M. su kao u groznici pograbili kišobrane i pojurili za sinom u daleki svijet. Stigli su ga prije nego što je izašao na glavnu ulicu. Naišli su baš, kad je jedan automobil prebrzo prolazeći, zapljusnuo talasom prljave vode malu žutu kabanicu njihovoga sina sa Pasikicom pod jednom rukom i pecaljkom za pirane u drugoj ruci.
- Amele! - rekli su. - Vrati se! Sutra putujemo zajedno! Baš su javili, da su dovršili onaj most preko kojega moramo prijeći!
* * *
Noću; dok je Amel spavao, pored njegovoga ležaja tata N. je rekao mami M.:
- Sutra, neću slikati!
- A ja, neću ići na posao u Dom mladih i neću spremati kuću! - reče mama.
* * *
Sutradan, sa Amelom i pasikicom u automobilu, otišli su na Modračko jezero. Ponijeli su roštilj i štapove za pecanje.
Kasno uvečer - vratili su se u Tuzlu i otišli pravo na kolače i bozu u poslastičarnicu "Iljazagić".
Bilo je tako lijepo, da im se nikako nije išlo kući.
* * *
PRIČE O DJEČACIMA I PSIMA
Atif Kujundžić
Monos, Gračanica, 2000.
