Yuku free message boards

        Priča ustvari počinje prije više godina. Dok je Crni još bio mladi pas, star možda kao Arni sada. Negdje oko tri godine. Koja godina više ili manje ne mijenja tok priče.
Crni je bio skitnica, ali sigurno ne svojom voljom. Vjerojatno ga je netko šutnuo na ulicu prije odlaska na godišnji odmor. A, možda je oduvijek bio skitnica. To nikada ne ćemo saznati, jer Crni nerado govori o svojoj prošlosti.
U to vrijeme, dok je Crni još bio skitnica, moji su šogor i šogorica počeli graditi kuću u Samoboru. U Samoboru kojim je skitao Crni.
Kad su zidari i krovopokrivači obavili svoj posao, došlo je zlatno vrijeme za mojega šogora. Već sam napisao da on jako voli kojekakve bušilice, brusilice, šlajferice, štemerice, i tko zna kakva sve tehnička čuda za kućne majstore. Tipa uradi sam. I, kako moj šogor jako voli bušiti, brusiti, šlajfati, švasati, on je lijepo otkazao svim majstorima i sam se prihvatio posla. Lijepio je pločice, postavljao lamperiju, švasao cijevi za centralno grijanje, i tko zna što sve nije sam uradio.
To baš i nije kratko trajalo, pa je moj šogor svakodnevno dolazio u Samobor, u ranu zoru, i radio.
Kako svi radnici moraju jesti, tako je moj šogor obično od kuće ponio poveći sendvič za gablec. Poveći sendvič, kakav su još naši stari pravili. Šnita kruha dolje, šnita kruha gore. A, u sredini debele šnite jegera. Mislim da sam vam već napisao da je jeger jedna vrsta lovačke kobasice.
Negdje oko deset sati šogor bi obično prestao raditi na jedno pola sata, gableca radi. Obično bi sjeo pred kućna vrata, otvorio zamotuljak s gablecom, i, gablao, naravno.
I, tako sve dok se nije dogodilo.
Jednoga se jutra tako «mučio» gablecom, kadli osjeti da više nije sam.
Okrenuo je glavu, i nije se baš razveselio. Pred njim je, naime sjedio, pas. Nekakva crna skitnica.
Već je htio nastaviti s gablecom, ali još je jednom pogledao tu crnu skitnicu pred sobom.
Pas je mirno sjedio i molećivo ga gledao. Malo u šogora, malo u onaj sendvič s jegerom. Siguran sam da je moj šogor u očima skitnice mogao pročitati: «I, ja sam gladan. Daš mi malo?»
Da je moj šogor bio jako gladan, sigurno ovu priču ne biste čitali. Šogoru se taj dan baš i nije jelo.
Pogledao je još jednom skitnicu, pa onda onu preostalu polovicu sendviča.
I, nije za vjerovati da je to jedan mrzitelj životinja učinio.
Moj je šogor onu polovicu sendviča s jegerom pružio skitnici. Pas je ponuđeno u trenu smazao, tako je bio gladan. Crna se skitnica lijepo zahvalila i polako odšetala uz ulicu.
A, moje je šogor nastavio štemati, bušiti, švasati, sve dok nije došlo vrijeme za odlazak kući.
Idućega dana nastavio je raditi. Kao i svakoga jutra, negdje oko deset sati, napravio je pauzu za gablec. Razmotao je svoj sendvič i prihvatio se jela.
Na skitnicu je posve zaboravio.
Ali, skitnica nije zaboravio njega.
Još nije ni zagrizao svoj sendvič s jegerom, kadli se, kao niotkuda, pojavio skitnica.
Lijepo je sjeo pred šogora i rekao: «Ja sam i danas gladan. Daš mi pola?»
Šogor nije mogao vjerovati svojim očima. Pas je mirno sjedio i očekivao polovicu sendviča.
I, za divno čudo, dobio ju je.
Skitnica je ponovno u trenu smazao dobiveno, lijepo i pristojno zahvalio, i, ponovno, kao dan prije, odšetao uz ulicu.
A, moj se šogor nije mogao načuditi da životinje mogu biti tako pristojne.
Idućega se dana sve ponovilo. Moj šogor još nije razmotao svoj gablec, kadli se niotkuda, ispred njega stvorio Crni.
Pristojno je sjeo, zamolio komad sendviča, smazao svoj dio, ljubazno zahvalio i odšetao uz ulicu.
Tako se to ponavljalo svakoga dana. Crni je dolazio točno u vrijeme gableca, a moj je šogor počeo nositi dva sendviča za gablec, jednoga za sebe i jednoga za Crnoga. A, onaj sendvič za crnoga, bio je bogatiji jegerom.
Svi su u ulici zapazili Crnoga, i svi su ga jednostavno zvali Crni.
Crni je postao stanovnikom ulice.
Ostalo znate. Crni se jako svidio onome starome gospodinu s kraja ulice, koji je i udomio Crnoga.

Ali, Crni je nastavio dolaziti na početak ulice, svakoga dana negdje oko deset sati i kad je šogor prestao s radovima.
I, tako se dogodilo da se šogorica ne malo iznenadila, kad su prvoga dana pošto su doselili u Samobor, netko zakucao na njihova vrata.
Bio je to Crni.
Mirno je sjedio, i, čekao svoj gablec.
Šogorica je otvorila hladnjak, i, ponovno se jako iznenadila. Unutra je našla povelik komad jegera.
Jeger je očito bio namijenjen Crnome.
I, jasno, Crni je dobio taj komad jegera, lijepo je zahvalio i vratio se u dvorište staroga gospodina.
Crni je nastavio dolaziti svakoga dana, A, moj se šogor pobrinuo da se u hladnjaku uvijek nađe jegera za Crnoga.
Kad bi mu jutro otvorili vrata, u očima Crnoga lako se moglo pročitati: «Može komad jegera?»

Možda moj šogor i nije takav mrzitelj životinja, kakav nam se pokazuje. Možda ipak uspijemo šogoru i šogorici «uvaliti» kakvu samoborsku skitnicu.
Držite fige da nam to uspije.

        Bobi nije pas iz naše ulice. Nije ni iz susjedne. Bobi je bio skitnica i sada stanuje u ulici gdje stanuju moja šogorica i šogor. Prevarili ste se ako ste pomislili da smo Bobija, skitnicu, uspjeli «uvaliti» mojemu šogoru. S šogoricom ne bi bilo problema. Šogor je međutim još uvijek zadovoljan kad napuni frižider jegerom za Crnoga.
A, Crni svako jutro, uvijek u isto vrijeme, dođe po svoj obrok jegera. I vrati se u svoje dvorište. Usput pozdravi Bobija kao dobroga i staroga prijatelja. Možda još iz vremena kada su obojica bili samo skitnice. I, iz vremena kada obojica nisu imali svoje vlasnike ni svoje dvorište.
        Bobi je također nekako zalutao u ulicu gdje stanuju moja šogorica i moj šogor. Ali njega nije privukao šogorov jeger. Nitko ne zna odakle je došao, ali dopao se ljudima koji stanuju preko puta moje šogorice i šogora.
        Ti su, njihovi susjedi, oduvijek željeli maloga vižlastoga psa. Upravo onakvoga kakav je Bobi. Bobi je križanac tko zna koga i s kim, ali ispao je upravo onakav kakvoga su željeli njegovi sadašnji vlasnici. Bijeli sa smeđim pjegama, ili smeđi sa bijelim pjegama. Kako je Bobi znao da oni žele upravo njega, ne zna se. Znamo samo da se Bobi jednoga dana pojavio pred njihovim vratima, i bio je odmah prihvaćen, nahranjen, napojen, okupan. I, jasno pregledan od veterinara i cijepljen protiv svega i svačega.
        Bobi ima punu slobodu kretanja, ako se po time podrazumijevaju sve prostorije u kući i veliko dobro ograđeno dvorište. Na ulicu ga, za svaki slučaj, ne puštaju. Ne zato da bi Bobi pobjegao, nego zato da mu se slučajno ne bi nešto dogodilo, da slučajno ne podleti pod auto ili da ga napadne nekakav ratoborni pas. Bobi u dvorištu ima i lijepu udobnu kućicu u kojoj može boraviti po želji.
        Bobi je jako simpatičan i druželjubiv pas. Naročito voli kad ga netko počasti kakvom psećom poslasticom. Kako moja supruga uvijek sobom nosi nekakve pseće poslastice, Bobi se jako razveseli čim opazi njezin auto u ulici, kad ona dolazi u posjet svojoj sestri, to će reći mojoj šogorici. Jer, moja supruga čim parkira auto ispred kuće, prvo kroz ogradu počasti Bobija nekakvom psećom poslasticom, pa tek tada uđe u sestrino dvorište.
        Možda sada ne biste ni čitali priču o Bobiju, da se nije počelo događati nešto neobično. Jer, svi psi, ili barem većima, vole pseće poslastice, i mnogi ljudi rado časte svoje i tuđe pse takvim poslasticama.

        Što se to neobičnoga počelo događati pročitajte u slijedećoj priči.

        Supruga i njezina sestra nisu se niti uspjele dobro smjestiti uz zastor, kadli je Bobi kratko zalajao: «Av! Avav! Avavav! Av!»
        Odmah potom začulo se iz nekoliko dvorišta dalje jednako lajanje: «Av! Avav! Avavav! Av!» To se javljao Čupko, mali čupavi pas, križanaca križanac, jednako kao i Bobi.
        Ako ste pomislili da se to Čupko javlja Bobiju prevarili ste se. Kao uostalom moja supruga i njezina sestra.
        Jednako lajanje: «Av! Avav! Avavav! Av!» začulo se iz još jednoga, malo daljega dvorišta. To se oglasila kujica Bela, križanac škotske ovčarke s ne zna se s kime.
        Očito je da je lajanje: «Av! Avav! Avavav! Av!» bila nekome namijenjena poruka. Nekome tko stanuje negdje još dalje, možda na kraju ulice.
        I, zaista.
Nije prošlo ni pet minuta, kadli se s donjega kraja ulice pojavio nitko drugi do li naš stari znanac – Crni.
        Crni je hitao ravno prema Bobijevu dvorištu. Očito je da je ono «Av! Avav! Avavav! Av!» u prijevodu značilo: «Dođi Crni, trebam te!»
        I, Crni je došao. Čak s drugoga kraja ulice. Nakon što su svi dobri prijatelji te ulice prenijeli Crnome Bobijevu poruku.
        Bobi i Crni veselo su se pozdravili i nešto dogovarali kroz ogradu.
        Tada je Crni prišao Bobijevim dvorišnim vratima i moja supruga i njezina sestra nisu mogle vjerovati da se dogodilo upravo ono što su, vireći iza zastora, vidjele.
        Crni se uspravio na stražnje noge, prednjima je pritisnuo kvaku na vratima i Bobijeva dvorišna vrata bila su otvorena.
        Bobi je lijepo izišao kroz vrata, zahvalio Crnome i uputio se preko ulice, ravno pred dvorišna vrata moje šogorice.
        Tamo je sjeo i čekao Crnoga.
        A, Crni je znao zašto ga Bobi čeka. Trebalo je otvoriti i ova vrata.
        Crni se ponovno uspravio i prednjim šapama pritisnuo kvaku na vratima, jednako kao na Bobijevim vratima.
        Bobi je ponovno zahvalio Crnome i ušao u šogoričino dvorište, po svoju dodatnu pseću poslasticu.
Crni se pak polako uputio natrag prema svojemu dvorištu. On je svoj obrok jegera već dobio.
        Ako ne vjerujete da se sve upravo tako događa, dođite u Samobor i uvjerite se uživo.
Usput ćete naučiti nešto psećega jezika od izvornih govornika, Bobija i Crnoga, Čupka i Bele.
Naučit ćete kako možete dozvati dobroga prijatelja, ako vam je potrebna pomoć.
Trebate samo povikati: «Av! Avav! Avavav! Av!»

        Neki sam se dan dočepao knjige koja se zove «Inteligencija pasa». Napisao ju je Stanley Coren.
        Sadržaj knjige jako me je zagolicao. I, naravno, htio sam izmjeriti inteligenciju Arnija i Bube.
        Kao što znate iz mojih prethodnih priča, ustanovio sam da je Buba jako inteligentna, a Arni također. To se razumije. Čak što više Arni je i ljevak što potvrđuje njegovu inteligenciju. Bar tako kažu za ljude, ljevaci su inteligentniji od dešnjaka. Valjda to onda vrijedi i za pse.
        Međutim, ono su bila moja osobna zapažanja, ali ako provedem test na osnovi pisanja priznatog stručnjaka, to je već nešto drugo.
        I, tako sam ja brže bolje otvorio 161. stranicu spomenute knjige. Tamo je naime opisano kako se izvodi CIQ test. Lijepo piše da su testovi jednostavni i da sve zajedno ne mora trajati dulje od jednoga sata.
        Kako mi imamo dva psa, ja sam za to testiranje predvidio čak dva sata. Naravno, jedan pas, jedan sat. Dva psa dva sata.
        Pripremio sam sav pribor kojega prema knjizi treba pripremiti i napravio tablicu po uzoru na onu iz knjige.
        Ali, odmah na početku pokazalo se da stvar ne će biti tako jednostavna. Arni i Buba jednostavno su tražili da ih testiram istovremeno.
Arni je to potkrijepio jasnom činjenicom: «Ako u školi tridesetak učenika profesor može testirati istovremeno, zašto onda Tiberije ne bi mogao istovremeno testirati samo dva psa? Po čemu se psi razlikuju od učenika?»
        Tome se nije imalo što prigovoriti, i ja sam odlučio testirati Arnija i Bubu zajedno. Tako ću odmah imati i usporedbu tko je od njih inteligentniji.
        Sada vas moram malo upoznati s onime što piše u knjizi. Najjednostavnije je da to prepišem, pa vam onda opišem kako su Arni i Buba rješavali testove.
        Evo prvoga testa.
        TEST 1
        «Prvi test ispituje sposobnost učenja promatranjem koje pas svakodnevno primjenjuje u različitim situacijama i trebao ga je već steći u svom sadašnjem domu. Ovim testom ćemo na jednostavan način započeti testiranje adaptivne inteligencije vašeg psa.
        Izaberite dio dana u kojem psa obično ne vodite u šetnju. Budite s njim u istoj prostoriji. Pas mora biti budan, a kada vas pogleda tiho uzmite svoj kaput, ključeve i uzicu (ako je rabite) te ostanite na mjestu ne prilazeći vratima. Ako pas odjuri do vrata ili vam priđe s očiglednim uzbuđenjem i zanimanjem, dajte mu 5 bodova. Ne učini li tako, krenite ravno prema vratima pa zastanite. Ako vam tada priđe, predviđajući odlazak u šetnju, upišite 4 boda. Ako ne, snažnije pritisnite kvaku tako da se zvuk dobro čuje. Približi li se sada, upišite 3 boda. Pokaže li zanimanje za ono što radite, ali ne dolazi do vas, dajte mu 2 boda. Ako se uopće ne obazire na vas, upišite 1.»
        Sve sam ja to lijepo odradio kako piše u knjizi, i evo kako su na tom testu prošli Arni i Buba.
        Izabrao sam dio dana u kojem se ne ide u šetnju. To je vrijeme nakon jutarnjeg jurcanja po brijegu, kada Arni i Buba još malo dodatno odspavaju zajedno. I ja s njima, razumije se. Stao sam u sredinu dnevnog boravka i pogledao jesu li Arni i Buba budni. Bili su. Točnije probudili su se čim sam stao u sredinu sobe.
Odmah su me pogledali i očekivali što će se sada dogoditi.
Kad sam bio siguran da su me pogledali, tiho sam uzeo vjetrovku, ali nisam stigao uzeti ključeve i uzicu, kako piše u knjizi.
Arni je odmah skočio s trosjeda, na kojemu je do sada mirno ležao, odjurio do ulaznih vrata, sjeo i namjestio se da mu stavim ogrlicu. Veselo je čekao odlazak u šetnju.
Buba je također skočila, ali s fotelja, jer je Arni ovaj puta zauzeo bolju poziciju. Međutim, Buba nije odjurila do vrata i nije se namjestila da joj stavim ogrlicu. Buba je šmugnula i sakrila se u svoje skrovište, za koje samo Arni zna gdje je.
I, moji su problemi počeli.
Prema uputi iz knjige Arniju sam odmah u list za ocjenjivanje upisao čistu peticu. On je odmah predvidio da sam ja spreman za šetnju. To što sam umjesto kaputa, kako piše u knjizi, uzeo vjetrovku, Arni je potpuno zanemario. Kad se ide u šetnju, ja uvijek oblačim vjetrovku. To da još nisam stigao uzeti ključeve i uzicu, možemo pripisati Arnijevom brzom zaključivanju. Nije ga smetalo čak ni to što mi uzicu zovemo lajnom, i što s uzicom obično ide i ogrlica.
Ali, koju ocjenu upisati Bubi? Njezino ponašanje nije bilo predviđeno u knjizi. Buba nije odjurila do vrata, nije mi prišla s očiglednim uzbuđenjem i zanimanjem, nije uopće pokazivala zanimanje za ono što radim, nije dolazila do mene.
Buba je jednostavno zbrisala i dobro se sakrila. Da, kojim slučajem, i ona ne bi morala poći u šetnju.
Dok sam ja tako razmišljao je li to Bubino ponašanje za ocjenu 1 ili je ona ipak predvidjela da bi trebala poći u šetnju, pa se zato sakrila, Arni je već postao nestrpljiv.
Kao što znate, Buba ne voli ni ogrlicu, ni lajnu, a još manje šetnju. Je li onda njezino skrivanje dokaz predviđanja i time njezine inteligencije, to u knjizi gosp. Coren nije predvidio.
A, možda sam ja pogriješio. Možda sam trebao testirati posebno Arnija i posebno Bubu.
Ali i tada bi se oni jednako ponašali. Arni bi se odmah namjestio kod ulaznih vrata, radostan što se ide u šetnju, a Buba bi se sakrila, da ne bi morala ići u šetnju. Očito je da gosp. Coren nije imao prilike upoznati psa kao što je Buba. A, možda ni psa kao što je Arni. He! He!
Ali, moji problemi s tim testiranjem, nastavili su se.
Dok sam ja tako razmišljao i pripremao slijedeći test, Arni je pred ulaznim vratima postao jako nestrpljiv.
Vratio se u dnevni boravaka i povukao me rukom, ovaj prednjom šapom, za vjetrovku: «Hajde! Što čekaš? Idemo u šetnju!»
Nije mi preostalo drugo nego izvesti Arnija u šetnju. Nismo još ni stigli do dvorišnih vrata, a Buba se već izvukla iz svojega skrovišta i pojavila na prozoru-izvidnici. Veselo nam je mahala, radosna što se uspjela na vrijeme sakriti i izbjeći šetnju.
Arniju je ovom jutarnjom prekorednom šetnjom bio oduševljen. Vodao me je svim mogućim i nemogućim putevima. I, naravno, redovito obilježavao uglove kuća, stupove, drveće, ograde. Ja sam se čudio odakle mu toliko materijala za obilježavanje. I, priželjkivao, naravno, da mu toga materijala što prije ponestane, pa da se možemo vratiti kući.
I, sve sam nekako razmišljao kako ću to testiranje privesti kraju, kad smo Arni i ja šetali gotovo dva sata. A, u knjizi piše da je za sve testove dovoljno jedan sat za jednoga psa.

Ako tako krene i s drugim testom, nadrljao sam.
Ali, to ću vam opisati za koji dan. Nakon što se malo ugrijem i budem pripravan za test broj 2.
Naravno, ako vas to zanima.

        Jutros je naše ranojutarnje jurcanje po brijegu bilo kraće nego obično. Ne zato što je počeo padati snijeg. Snijeg vole i Buba i Arni.
Uzrok skraćenom jurcanju je ona knjiga gosp. Corena o inteligenciji pasa.
Točnije, testiranje inteligencije Arnija i Bube po uputama iz te knjige.
Arni i Buba izletjeli su iz kuće kao obično. Utrkivali su se tko će prije do vrha brijega. Ja sam se po običaju jedva dovukao do vrha strmine, a Arni i Buba već su obavili temeljitu inspekciju terena, isprešnjofali su sva sumnjiva mjesta gdje se mogao prosmucati nekakav uljez, i obavili sve svoje jutarnje potrebe, naravno.
Nisam se pošteno ni ispuhao na vrhu brijega, nakon za mene napornoga penjanja, kadli su se Buba i Arni sjurili pred kućna vrata, sjeli i čekali da i ja stignem.
Tako nešto ne događa se svaki dan.
Obično ja siđem prvi i pozovem Bubu i Arnija u kuću.
Nije mi bilo jasno što se to događa sve dok nisam i ja sišao pred kućna vrata.
«Hajde, otvaraj!» - požurivao me je Arni i dodao: «Kakav je test danas na redu? Hoće li biti kakvih oblizeka? Već mi sline cure. He! He!»
Nije bio jako razočaran kad sam mu rekao da prvo moram proučiti upute iz knjige i pripremiti potreban pribor.
«Dobro, onda ćemo mi, kao i svako jutro, još malo odspavati.» - mirno se složio Arni.
Buba je odmah sve shvatila i brže bolje uhvatila mjesto za spavanje na trosjedu. Arni se morao pomiriti s foteljom.
Dok su moji ispitanici mirno spavali, ja sam proučavao upute iz knjige.
Evo što tamo piše.
TEST 3
«Ovo je test pozornosti i prepoznavanja životne okoline. Dok je pas izvan kuće, vi ili vaš pomoćnik premjestite namještaj u sobi koju dobro poznaje. Možete donijeti još nekoliko stolica, premjestiti veliki komad namještaja u sredinu sobe, staviti stolić u drugi kut ili stol iz kuta premjestiti u sredinu sobe. Bilo kako bilo to moraju biti uočljive promjene. Pokušajte premjestiti barem pet stvari. Tada uvedite psa u sobu i počnite mjeriti vrijeme, ali nastojte biti tihi i nemojte se micati. Uoči li pas u roku od petnaest sekundi da se u sobi nešto izmijenilo te počne istraživati ili njuškati po premještenim stvarima, dajte mu 5 bodova. Ako razlike primijeti u roku od petnaest do trideset sekundi upišite mu 4 boda. Treba li mu za to trideset do šezdeset sekundi, upišite 3. Gleda li po sobi oprezno, kao da je uočio promjenu, ali ništa ne istražuje dajte mu ocjenu 2. Ukoliko prođe cijela minuta, a pas još uvijek ništa ne primjećuje, upišite 1.»
Ovaj test priredio mi je velike probleme, tako da sam tek sada malo došao k sebi.
Prvo. Kako dobiti Bubu i Arnija izvan kuće i istovremeno premještati namještaj u sobi. U knjizi piše da to moram uraditi ja ili moj pomoćnik. Ali, kako u mojim godinama premještati težak namještaj bez nečije pomoći, to u knjizi ne piše.
Konzultirao sam se sa suprugom.
I, tu sam počinio kardinalnu pogrešku.
Čim je supruga čula ovo o premještanju namještaja zasjale su joj oči. Jer, raspored namještaja u našem dnevnom boravku ona bi mijenjala najmanje jednom mjesečno, ako već ne jednom tjedno.
A, ja pak mrzim premještanje namještaja i ovakav raspored je u dnevnom boravku najmanje nekoliko godina.
I, moja supruga više uopće nije gunđala protiv mojega testiranja inteligencije Arnija i Bube, kao što je to činila jučer kad se morala odreći onih bijednih nekoliko šnitica «samoborske salame». Čak što više, izjavila je, da smo sve to trebali učiniti ranije.
Odmah mi je naredila: «Ovaj ormar ide u drugi kut sobe, trosjed ide na onaj zid gdje je bio ormar, a moj fotelj ide malo bliže televizoru.»
Jedva sam je obuzdao i pozvao se na Corenovu knjigu, gdje lijepo piše da za vrijeme razmještanja namještaja Arni i Buba moraju biti izvan kuće.
Sada je trebalo dobiti Bubu i Arnija u dvorište, što su oni oboje ovaj puta odbili, očekujući oblizeke pri testiranju.
Nije nam preostalo drugo nego pričekati poštara.
Ako ste pomislili da će poštar pričuvati Bubu i Arnija za vrijeme dok mi premještamo namještaj, prevarili ste se.
Prvo će Saba, to je ona kujica iz susjedne ulice, dojaviti Bubi da dolazi poštar. Tada će Buba pozvati Arnija i oboje će kucati po vratima da ih pustimo na dvorište. Tamo u najdaljem kutu postavit će zasjedu poštaru da ga propisno isprepadaju. Tek će se tada mirno vratiti u kuću u nastaviti sa spavanjem.
Od vremena kada se Saba prvi puta oglasi, pa do dolaska poštara treba otprilike petnaestak do dvadesetak minuta. Toliko naime treba poštaru da stigne iz Sabine u našu ulicu. Dodamo li tome vrijeme koliko će Arni i Buba plašiti poštara, očito je da ćemo stići ispremještati sav namještaj u dnevnom boravku.
Tako smo mi lijepo čekali poštara, a Buba i Arni mirno su spavali. Kao i svakoga jutra.
I, dogodilo se točno kao što sam vam opisao.
Za vrijeme dok su Arni i Buba plašili poštara, mi smo ispremještali namještaj u dnevnom boravku.
Kako je to izgledalo, bolje da vam ne opisujem.
Ali, sigurno je da su promjene bile uočljive. Točno kako piše u knjizi. Supruga je inzistirala da ispremještamo i više od pet stvari, kako piše u knjizi.
Jer, ipak ona je jedva dočekala takvo premještanje.
Bubu i Arnija nismo trebali uvoditi u sobu, kako piše u knjizi. Oni su došli sami, kao i obično, nakon što dobro isprepadaju poštara. Samo im je trebalo otvoriti vrata.
I, moj je test počeo.
Arni i Buba ušli su u sobu, ja sam počeo mjeriti vrijeme, bio sam tih kao miš i nisam se micao. Točno kako piše u knjizi.
Sada sam samo čekao kada će ili Buba ili Arni uočiti da se u sobi nešto promijenilo i njuškati po premještenim stvarima.
Tek mi je sada sinulo da bi test mogao poći naopako. Jer, ako Arni počne nešto njuškati, onda on to obično i obilježi. A, onda sam nadrljao. Umjesto da mjerim vrijeme morat ću brisati Arnijeve oznake.
Ali, Arni me je toga poštedio.
Kad je ušao u sobu, malo je zastao i pričekao da uđe i Buba.
Oboje su malo iznenađeno gledali što se to u sobi dogodilo.
Buba je samo progunđala: «Bože! Kakav nered. Tko li će to sada srediti?»
I, još jednom dobro pogledala kako je sada razmješten namještaj.
Arni je pak iskoristio Bubinu sklonost ka urednosti.
Odmah je uočio da je u nešto povoljnijem položaju od Bube glede trosjeda, na kojem, nakon plašenja poštara spava onaj tko se prvi na trosjed uvalja.
Arni je bio nekoliko koraka bliži. I to je odmah iskoristio i zadovoljno se uvaljao na trosjed.
Bubi nije preostalo drugo nego uhvatiti mjesto na gazdaričinom fotelju, koji ovom prigodom nije bio čuvan. Gazdarica se naime povukla u kuhinju da ne pokvari rezultate testa.
Cijelo to osvajanje što povoljnijeg položaja za spavanje trajalo je manje od desetak sekundi.
Buba je odmah zaspala, a Arni me je, prije nego li je zaspao, podsjetio: «Probudi nas kad počne test.»
S ovim sam testom očito nešto pogriješio.
Ili su Buba i Arni tako bedasti da se nisu htjeli ponašati onako kako je to u knjizi opisano.
Uopće nisu počeli istraživati i njuškati po sobi. Oni su odmah uočili da je netko u sobi napravio strahoviti nered.
To je naročito zasmetalo Bubu. Urednu po prirodi.
Buba i Arni uopće nisu gledali po sobi oprezno, kako bi to po uputama u knjizi trebali učiniti.
Uopće nisu ništa istraživali, kako to piše u knjizi.
Samo su gledali gdje su njihova mjesta za spavanje. Tu je Arni bio nešto malo brži od Bube i odmah uočio da će lakše osvojiti trosjed. I, to je učinio.
Što da sada upišem kao ocjene Bubi i Arniju? U knjizi čak ni ne piše da bi pas mogao zaspati za vrijeme testa na svojem omiljelom trosjedu ili fotelju, nakon što je odmah shvatio da će netko drugi sve to, neuredno porazmješteno, morati pospremiti.
I tada je počelo.
Supruga je zadovoljna ušla u dnevni boravak i odmah me natjerala na ponovno razmještanje namještaja. Ovaj komad ovamo, ovaj onamo. Ne, ovome je bolje mjesto ovdje, itd.
Poslije svake kombinacije zadovoljno bi se okrenula u boravku, a Arni, Buba i ja samo smo čekali kada će je proći euforija razmještanja namještaja.
I, prošla ju je. Tek negdje poslije podne. Prije početka one TV sapunice.
Stala je na sredinu sobe, nekoliko puta se okrenula, i zadovoljno rekla: «Ha! Vidiš kako je sada bolje nego prije.»
Buba, koja se također nekoliko puta okrenula oko sebe, samo me je začuđeno pogledala. Ali, kao pristojna dama komentar je zadržala za sebe.
Arni, međutim, nije mogao prešutjeti: «Pa, sada je upravo onako kako je bilo jutros prije razmještanja.»
I, onda, malo nezadovoljan, onako više za sebe dodao: «Evo, zbog toga razmještanja propao nam je cijeli jedan dan da nismo odradili nikakav test.»
A ja, ne znam kakve ocjene za Bubu i Arnija da upišem u onu tablicu, kad takvo njihovo ponašanje u knjizi uopće nije predviđeno.