
KERUŠA
KUJA
        Kuju smo viđali u mimohodu.
        Svakodnevno, odlazeći u šetnju, na rastojanju od našega stana do Dragoljubove radionice, na uskoj betonskoj stazi ili travnjaku u školskom dvorištu – mimoišli bismo se sa Kujom.
        Teo se uznemiri, počne lajuckat u njezinom smjeru, a ona, ako nam je blizu, samo promuklo zareži i prođe bez zadržavanja.
        Kuja je od pasa, a ima ih takvih, koji se kreću kao da su u velikom poslu i tačno znaju gdje su pošli i gdje će stići. Ako je pozovemo, ona se prolazeći osvrne, ali se ne zadržava. Samo prođe, tako, u svojoj namjeri da neznano gdje – ali svakako, što prije stigne.
        Dakle, ona je uvijek, veoma zaposlena Kuja koja nas prestiže ili prolazi u mimohodu. Prolazi u laganom trku kao na vrhovima svojih malih šapica, dok joj, vrhovi oštrih uški klepću gore-dolje. Rep joj je srednje dug, blago povijen i kitnjast na kraju. Njuškica uska i šiljata. Oči crne i nablizu smještene. Gljivica crna. Teška oko šest kilograma.
        Jednoga dana šetajući sa Teom prepriječio sam joj put. Kuja me lagano zaobišla i kratko zastala. Pružio sam ruku prema njoj i, ona je zarežala, hrapavo i iznenađujuće grubo za svoju veličinu, kezeći rijetke i šiljate zube. Teo se odmah uplašio i ja sam shvatio kako je Kuja ozbiljna keruša sa kojom nema šale i koju ne treba dirati.
        Viđali smo je i dok ide trotoarom kroz grad prema obdaništu, a onda ulazi u prostrano dvorište i nestaje na stazi ispod drveća. Za nju je karakteristično, da se, a što psi većinom čine, ne zadržava ispred pekare, buregdžinice, ćevabdžinice ili u blizini mesnice. Očigledno, Kuja ima svoj dobro organiziran život koji živi uredno i odgovorno.
        Ponekad, dok se Teo izležava na travi ili grebe pored šupe, a ja zanivljam sa komšijom i prijateljem Dragoljupcem, Kuja prođe svojim poslom, trotoarom pokraj dvorišta ili stazom prema školskom dvorištu. Tada, pitam mog prijatelja Dragoljuba:
        - Dragoljube, ti koji znas sve na svijetu o tehnologiji materijala i autogenom zavarivanju izgorjelih auspuha, o kisiku, acetilenu, brenerima i diznama, tačkama topljenja i spajanja različitih metala, molim te, kaži, gdje svakoga dana ide ova Kuja? I, odakle ona, uopće, dolazi?
        Dragoljub pogleda u pravcu Kuje, zamisli se, jer, ozbiljan je čovjek i nikad ništa neodgovorno ili bez veze neće reći, pa kaže:
        - Prije bih očekivao da to ti kao ozbiljan pasji pisac, znaš. Ustvari, Kuja je pas iz susjedstva. Evo, jedno dovorište dalje od moga. Ali, kuda ide, to, ne zna ni njezin vlasnik Fadan. Pitam ga, a on kaže: Ama, k'o Kuja, ide gdje hoće. Pasja posla. I, nije me ni briga. Ima dvoje štenadi i o njima dobro brine. Oboje su već veći od nje!
        I, tako, Kuja prođe. Nedugo, potom, vraća se. I mi gledamo i Dragoljub je zovne:
        - Kuja, Kuja!
        A ona ga samo pogleda u mimohodu i produži.
        - A kako joj je ime, Dragoljupče? – pitam.
        - To joj je ime! Tako je svi zovu! I vlasnik. Kuja, pa eto. – kaže Dragoljub.
        - A... – malo se i čudim, pa onda prijeđemo na pričanje viceva o Sulji i Fati i, tako, zaboravimo u kojoj mjeri smo, ustvari, fascinirani Kujom koja uvijek samo gleda svoga posla.
        Drugi put, kad Kuju uopće ne vidimo, upitam:
        - Ima li Kuje, Dragoljube?, - a ako ne upitam ja, Dragoljub kaže:
        - Nešto, nema Kuje! Čudim se!
        I, mi opet o Kuji.
        - Opet se bavite pasjim poslovima. – kaže nam gospođa Alma, Dragoljubova supruga, kad, kao odnekuda iskrsne, a mi ne uspijemo prebacit kanal. A Dragoljub joj odgovori:
        - Omrzne ti crtat kuće i zanatske centre, pa dođeš nas dvojicu testerisat! Eh, da sad hoće naići Kuja! Naručio bih jedan ugriz za debelo meso!
        - Obojica ste neozbiljni za vaše odmakle godine! – ne da kaže, već nam zaklopi šalu gospođa Alma i vrati se svome kompjutoru.
Atif Kujundzic
(c)2007. Sva prava zadržava autor.





















