Kad se nedavno maca Keti otrovala otrovom za stakore, navelo me to na razmisljanje o raznim nacinima kako se covjek rjesava raznih "stetocina" (pod navodnicima zato sto mnoge od tih zivotinja upadaju na covjekov teren samo zato sto smo im unistili prirodna stanista i prirodna hranilista).
Da ne odem presiroko, suzit cu temu na samo dvije stvari: misolovke i otrov za stakore.
Moram priznati da dugo uopce nisam razmisljala o takvim stvarima, sve do prije 4 godine kad je moj prijatelj pronasao malu macu i odveo je doma. Zivi u kuci u jednom gradicu, ima veliku okucnicu, a iza kuce sumu. Pa tako povremeno i miseve. Jednoga jutra trazio je svoju macu i nasao je u garazi malaksalu i iscrpljenu od pokusaja da se oslobodi s ljepila koje je njegov otac postavio za miseve.
Maca je ostala bez trecine dlake, brkova s jedne strane, kozha joj je bila sva iziritirana od ljepila (a kasnije i od svih sredstava kojima su to ljepilo prali i skidali s nje).
Tad sam zapravo prvi put pocela razmisljati o okrutnosti takvih zamki za miseve.
Mis se zalijepi za podlogu, a onda par dana ugiba od gladi i zedji, bilo na mjestu gdje se zalijepio ili ga zajedno s misolovkom bace u smece pa onda ugiba tamo. Kakva grozna smrt.
Jednako su mi strasne i one misolovke na oprugu koje misa zgnjece. (Tjesi me jedino da mu je smrt na taj nacin brzha.)
A postoje zamke za hvatanje glodavaca u kavez, gdje mis udje unutra, ali vise ne moze van (jer se vrata za njim zatvore). Iz takvih se misa moze pustiti natrag u polje ili u sumu.
A sto se tice stakora... Zgrozila sam se na opis tih otrova druge generacije koji, izmedju ostaloga, ometaju zgrusavanje krvi pa zivotinja ugine od unutrasnjeg (ili vanjskog) krvarenja. Opet, kakva grozna smrt.
U dvoristu zgrade u kojoj zivim ima stakora. Bilo je i mnogo macaka. Sad jos uvijek ima stakora, ali ostale su samo dvije macke (nakon ovoga s Keti, stresem se pri pomisli kako su skoncale). A stakora ima i dalje zato sto moji vrli susjedi bacaju otpatke kroz prozor u dvoriste pa stakori imaju i vise nego dovoljno hrane. Do te mjere da ih ima unatoc otrovu koji postavljaju gradske sluzbe za deratizaciju.
Poznato je da broj jedinki neke vrste na odredjenom podrucju ovisi o raspolozivosti hrane. Manje hrane, manje jedinki one vrste koja se tom hranom hrani.
Pitam se koliko bi manje stakora bilo kad dvoriste iza moje zgrade ne bi bilo jedan veliki kontejner za smece.
Ne znam, uvijek se iznova pitam zasto je covjeku tako lako ubijati zivotinje i zasto je ubijanje najcesce prvo rjesenje problema koje mu padne na pamet. I to ne ubijanje brzom, "milosrdnom" smrcu, nego smisljanje ovakvih okrutnih nacina ubijanja: ljepilo na koje se zivotinja zalijepi i onda ugine od gladi i zedji, ili otrov koji izaziva unutrasnje krvarenje.
Kad nasi ljubimci nalete na te zamke i otrove, i kad to - nedajboze - zavrsi njihovom bolnom smrcu, dodje nam da iskocimo iz kozhe od boli i jada, jer sama pomisao na to koliko su se patili nam je nepodnosljiva.
A jednako se tako pate i na jednako bolan nacin umiru i misevi i stakori. Ne boli ih nista manje.
Svjesna sam toga da ne postoji brz i jednostavan nacin da se takvi problemi rijese u trenu, ali postoje nacini da ih se ublazi. Ako to zelimo.
Mozemo postavljati zamke za miseve u kojima mis ostane zatvoren, ali ziv, tako da ga kasnje mozemo pustiti natrag u sumu ili polje.
Nazalost, moji pokusaji da navedem susjede da pocnu koristiti vlastite kante za smece umjesto da bacaju otpatke u dvoriste (i tako izravno utjecu na povecanje broja stakora) naisao je na vecinsku gluhocu, a razlozi koji su dani: sad kad su nam maknuli kante za smece koje su stajale ispred zgrade, tesko nam je otici do kontejnera (koji je postavljen 15 metara od ulaza u zgradu!), a i uostalom bolje da sve te gadne macketine pokrepaju skupa sa stakorima.
Voljela bih cuti vasa razmisljanja o istoj temi.
Da ne odem presiroko, suzit cu temu na samo dvije stvari: misolovke i otrov za stakore.
Moram priznati da dugo uopce nisam razmisljala o takvim stvarima, sve do prije 4 godine kad je moj prijatelj pronasao malu macu i odveo je doma. Zivi u kuci u jednom gradicu, ima veliku okucnicu, a iza kuce sumu. Pa tako povremeno i miseve. Jednoga jutra trazio je svoju macu i nasao je u garazi malaksalu i iscrpljenu od pokusaja da se oslobodi s ljepila koje je njegov otac postavio za miseve.
Maca je ostala bez trecine dlake, brkova s jedne strane, kozha joj je bila sva iziritirana od ljepila (a kasnije i od svih sredstava kojima su to ljepilo prali i skidali s nje).
Tad sam zapravo prvi put pocela razmisljati o okrutnosti takvih zamki za miseve.
Mis se zalijepi za podlogu, a onda par dana ugiba od gladi i zedji, bilo na mjestu gdje se zalijepio ili ga zajedno s misolovkom bace u smece pa onda ugiba tamo. Kakva grozna smrt.
Jednako su mi strasne i one misolovke na oprugu koje misa zgnjece. (Tjesi me jedino da mu je smrt na taj nacin brzha.)
A postoje zamke za hvatanje glodavaca u kavez, gdje mis udje unutra, ali vise ne moze van (jer se vrata za njim zatvore). Iz takvih se misa moze pustiti natrag u polje ili u sumu.
A sto se tice stakora... Zgrozila sam se na opis tih otrova druge generacije koji, izmedju ostaloga, ometaju zgrusavanje krvi pa zivotinja ugine od unutrasnjeg (ili vanjskog) krvarenja. Opet, kakva grozna smrt.
U dvoristu zgrade u kojoj zivim ima stakora. Bilo je i mnogo macaka. Sad jos uvijek ima stakora, ali ostale su samo dvije macke (nakon ovoga s Keti, stresem se pri pomisli kako su skoncale). A stakora ima i dalje zato sto moji vrli susjedi bacaju otpatke kroz prozor u dvoriste pa stakori imaju i vise nego dovoljno hrane. Do te mjere da ih ima unatoc otrovu koji postavljaju gradske sluzbe za deratizaciju.
Poznato je da broj jedinki neke vrste na odredjenom podrucju ovisi o raspolozivosti hrane. Manje hrane, manje jedinki one vrste koja se tom hranom hrani.
Pitam se koliko bi manje stakora bilo kad dvoriste iza moje zgrade ne bi bilo jedan veliki kontejner za smece.
Ne znam, uvijek se iznova pitam zasto je covjeku tako lako ubijati zivotinje i zasto je ubijanje najcesce prvo rjesenje problema koje mu padne na pamet. I to ne ubijanje brzom, "milosrdnom" smrcu, nego smisljanje ovakvih okrutnih nacina ubijanja: ljepilo na koje se zivotinja zalijepi i onda ugine od gladi i zedji, ili otrov koji izaziva unutrasnje krvarenje.
Kad nasi ljubimci nalete na te zamke i otrove, i kad to - nedajboze - zavrsi njihovom bolnom smrcu, dodje nam da iskocimo iz kozhe od boli i jada, jer sama pomisao na to koliko su se patili nam je nepodnosljiva.
A jednako se tako pate i na jednako bolan nacin umiru i misevi i stakori. Ne boli ih nista manje.
Svjesna sam toga da ne postoji brz i jednostavan nacin da se takvi problemi rijese u trenu, ali postoje nacini da ih se ublazi. Ako to zelimo.
Mozemo postavljati zamke za miseve u kojima mis ostane zatvoren, ali ziv, tako da ga kasnje mozemo pustiti natrag u sumu ili polje.
Nazalost, moji pokusaji da navedem susjede da pocnu koristiti vlastite kante za smece umjesto da bacaju otpatke u dvoriste (i tako izravno utjecu na povecanje broja stakora) naisao je na vecinsku gluhocu, a razlozi koji su dani: sad kad su nam maknuli kante za smece koje su stajale ispred zgrade, tesko nam je otici do kontejnera (koji je postavljen 15 metara od ulaza u zgradu!), a i uostalom bolje da sve te gadne macketine pokrepaju skupa sa stakorima.
Voljela bih cuti vasa razmisljanja o istoj temi.
