Upala kože u pasa - noćna mora
Kad pas intenzivno i učestalo liže jedno mjesto na tijelu, razvije se upala kože s tipičnom ranom zbog lizanja. Bolest se zove acral lick dermatitis, tj. upala kože zbog lizanja. Uzroci su najčešće psihički, a na nastanak bolesti utječu tri čimbenika:
1. Pasminska predispozicija - Emocionalnije i nervoznije pasmine mnogo prije razviju psihogeni dermatitis nego ostali. Tu spadaju dobermani, doge, irski seteri, labradori, njemački ovčari i pudli.
2. Životni stil životinje veoma je važan u nastanku bolesti. Ako je životinja neprestano u stresu, ako je izolirana, ako joj je često dosadno i danju je mnogo sama bez društva, počne učestalo lizati neko mjesto na tijelu.
3. Neke životinje neovisno o pasmini ili stilu života, mogu biti nervoznije, preosjetljive, strašljive ili sramežljive.
Pas najčešće počne lizati podlakticu ili potkoljenicu . Pas obično ostaje sam u kući veći dio dana. Razlog može biti i vezanje psa na lanac ili držanje u kavezu. On svoje nezadovoljstvo otpušta tako da neprestano liže svoju nogu. Neprestano lizanje oštećuje kožu, najprije površni sloj, pa rana počinje svrbjeti, pas još jače liže i oštećuje dublje slojeve kože i potkožja. Lizanjem rana ne može zarasti i imamo zatvoreni krug. Lizanjem pas otpušta hormone ugode (endorfine), osjeća se bolje, nije toliko u strahu, a istodobno dobivamo i analgetski učinak na mjestu lizanja, tj. smanjenje boli. Mogli bismo reći da je ta bolest u pasa model za opsesivno-kompulzivne poremetnje u ljudi.
Histološkom dijagnozom uzorka kože s tog mjesta dobivamo definitivnu dijagnozu.
Svakako moramo isključiti i druge bolesti kože kao npr. ugriz drugog psa, bakterijsku ili gljivičnu upalu, neki maligni proces. I u tih bolesti pas može učestalo lizati ta područja.
Kako ni jedan veterinar ne može dati siguran recept kako izliječiti tu bolest, zovemo ju noćnom morom za vlasnika i veterinara. Sreća je u tome što to nije bolest opasna po život. Svakako moramo spriječiti daljnje lizanje lediranog područja stavljanjem elizabetina ovratnika ili zamatanjem cijelog tog područja zavojem. Ponekad zavoj nije dovoljan jer će ga pas jednostavno lizanjem i grizenjem skinuti pa moramo staviti ovratnik. Lokalna aplikacija antibiotskih i kortikosteroidnih masti može smanjiti leziju. Kirurška je terapija upitna i ovisi o tome koliko kože imamo na raspolaganju, ali moramo imati na umu i to da pas i nakon toga može lizati kiruršku ranu i situacija je kao i prije operacije.
Najbolje je utjecati na primarni uzrok bolesti, a to su različiti sedativi (lijekovi za umirenje), antidepresivi (lijekovi protiv depresije) ili anksiolitici (lijekovi koji odstranjuju strah). Za tu vrstu terapije morate se posavjetovati sa svojim veterinarom koji lijek uzeti i koliko dugo.
Možda bi najbolji lijek bio da se više bavimo kućnim ljubimcem, uklonimo stres u životinje, više obratimo pozornost igri i zabavi, a što ga manje ostavljamo sama u kući.
Dr. sc. Silvija Rakočević
Kad pas intenzivno i učestalo liže jedno mjesto na tijelu, razvije se upala kože s tipičnom ranom zbog lizanja. Bolest se zove acral lick dermatitis, tj. upala kože zbog lizanja. Uzroci su najčešće psihički, a na nastanak bolesti utječu tri čimbenika:
1. Pasminska predispozicija - Emocionalnije i nervoznije pasmine mnogo prije razviju psihogeni dermatitis nego ostali. Tu spadaju dobermani, doge, irski seteri, labradori, njemački ovčari i pudli.
2. Životni stil životinje veoma je važan u nastanku bolesti. Ako je životinja neprestano u stresu, ako je izolirana, ako joj je često dosadno i danju je mnogo sama bez društva, počne učestalo lizati neko mjesto na tijelu.
3. Neke životinje neovisno o pasmini ili stilu života, mogu biti nervoznije, preosjetljive, strašljive ili sramežljive.
Pas najčešće počne lizati podlakticu ili potkoljenicu . Pas obično ostaje sam u kući veći dio dana. Razlog može biti i vezanje psa na lanac ili držanje u kavezu. On svoje nezadovoljstvo otpušta tako da neprestano liže svoju nogu. Neprestano lizanje oštećuje kožu, najprije površni sloj, pa rana počinje svrbjeti, pas još jače liže i oštećuje dublje slojeve kože i potkožja. Lizanjem rana ne može zarasti i imamo zatvoreni krug. Lizanjem pas otpušta hormone ugode (endorfine), osjeća se bolje, nije toliko u strahu, a istodobno dobivamo i analgetski učinak na mjestu lizanja, tj. smanjenje boli. Mogli bismo reći da je ta bolest u pasa model za opsesivno-kompulzivne poremetnje u ljudi.
Histološkom dijagnozom uzorka kože s tog mjesta dobivamo definitivnu dijagnozu.
Svakako moramo isključiti i druge bolesti kože kao npr. ugriz drugog psa, bakterijsku ili gljivičnu upalu, neki maligni proces. I u tih bolesti pas može učestalo lizati ta područja.
Kako ni jedan veterinar ne može dati siguran recept kako izliječiti tu bolest, zovemo ju noćnom morom za vlasnika i veterinara. Sreća je u tome što to nije bolest opasna po život. Svakako moramo spriječiti daljnje lizanje lediranog područja stavljanjem elizabetina ovratnika ili zamatanjem cijelog tog područja zavojem. Ponekad zavoj nije dovoljan jer će ga pas jednostavno lizanjem i grizenjem skinuti pa moramo staviti ovratnik. Lokalna aplikacija antibiotskih i kortikosteroidnih masti može smanjiti leziju. Kirurška je terapija upitna i ovisi o tome koliko kože imamo na raspolaganju, ali moramo imati na umu i to da pas i nakon toga može lizati kiruršku ranu i situacija je kao i prije operacije.
Najbolje je utjecati na primarni uzrok bolesti, a to su različiti sedativi (lijekovi za umirenje), antidepresivi (lijekovi protiv depresije) ili anksiolitici (lijekovi koji odstranjuju strah). Za tu vrstu terapije morate se posavjetovati sa svojim veterinarom koji lijek uzeti i koliko dugo.
Možda bi najbolji lijek bio da se više bavimo kućnim ljubimcem, uklonimo stres u životinje, više obratimo pozornost igri i zabavi, a što ga manje ostavljamo sama u kući.
Dr. sc. Silvija Rakočević
