Nemamo ovakvu temu, a što se mene tiče, najradije bih da uopće i ne postoji. No, što je, tu je. Možda još nekome pomogne. Ne zato što će mu se kod psa razviti CDS - radije ne, nego zato da se podsjetimo kako kod iza psećeg ponašanja, a pogotovo iza promjene tog ponašanja vrlo često može stajati zdravstveni uzrok. Najlakše je reći "zašto on / ona to meni radi!"
Neću duljiti. Nisam stručnjak. Mogu samo govoriti o vlastitom iskustvu i onome što sam doznala od dr. matka i izguglala u protekla dva dana. Ne obećajem da će biti sistematično.
Dakle, kognitivna disfunkcija ne javlja se samo kod pasa, nego i kod mačaka, ali lijek koji se može davati psima (selegilin hidroklorid, kod nas pod nazivom Jumex, a vani Anipryl) nije primjenjiv za mačke. To je ljudski lijek za Parkinsonovu bolest, rezultati se ne mogu očekivati prije dva mjeseca, ali kod većine pasa dobro djeluje. Bar nešto.
Javlja se, dakako, većinom kod starijih pasa, ali, kao i Alzheimer kod ljudi, može zadesiti i mlađe pse. Jedan od takvih mlađih, dobro, relativno mlađih pasa nažalost je i moja Situška. Koja će polovicom ovog mjeseca imati pet i pol godina.
Simptomi su takvi da se često i vrlo lako mogu pripisati starenju: oklijevanje prilikom penjanja uz stube ili silaženja po njima, a onda i gubitak sposobnosti svladavanja hodanja po stubama, sudaranje s namještajem, zapinjanje u nekom nespretnom kutu i problem izvlačenja s tog mjesta, problem s prolaskom kroz vrata zbog pogrešne procjene, gubitak volje za igrom i druženjem ili pak obrnuto stalno traženje pažnje, kompulzivno ponašanje (tumaranje po kući, nemir, pogled u prazno nalik na epi auru), obavljanje nužde po kući, neprepoznavanje poznatih predmeta i/ili ljudi pa čak i članova ljudske obitelji, češće spavanje po danu i nesanica noću, nereagiranje na odavno naučene signale...
Čini mi se prilično jasnim zašto je to kod starijeg psa teško razlučiti od uobičajenih pojava pri starenju. Nereagiranje na poziv može biti i rezultat oslabljenog sluha, sudaranje s namještajem ili štokom od vrata može se pripisati slabijem vidu, izbjegavanje hodanja po stubama slabijoj pokretljivosti itd.
Ono što mene ljuti, ali istinski ljuti, jesu veterinarske predrasude i neelastičnost u razmišljanju. Labradori žderu, plavuše su glupe. No, bravo!
Iz Sitine priče bit će, mislim, jasnije na što mislim.
Neću duljiti. Nisam stručnjak. Mogu samo govoriti o vlastitom iskustvu i onome što sam doznala od dr. matka i izguglala u protekla dva dana. Ne obećajem da će biti sistematično.
Dakle, kognitivna disfunkcija ne javlja se samo kod pasa, nego i kod mačaka, ali lijek koji se može davati psima (selegilin hidroklorid, kod nas pod nazivom Jumex, a vani Anipryl) nije primjenjiv za mačke. To je ljudski lijek za Parkinsonovu bolest, rezultati se ne mogu očekivati prije dva mjeseca, ali kod većine pasa dobro djeluje. Bar nešto.
Javlja se, dakako, većinom kod starijih pasa, ali, kao i Alzheimer kod ljudi, može zadesiti i mlađe pse. Jedan od takvih mlađih, dobro, relativno mlađih pasa nažalost je i moja Situška. Koja će polovicom ovog mjeseca imati pet i pol godina.
Simptomi su takvi da se često i vrlo lako mogu pripisati starenju: oklijevanje prilikom penjanja uz stube ili silaženja po njima, a onda i gubitak sposobnosti svladavanja hodanja po stubama, sudaranje s namještajem, zapinjanje u nekom nespretnom kutu i problem izvlačenja s tog mjesta, problem s prolaskom kroz vrata zbog pogrešne procjene, gubitak volje za igrom i druženjem ili pak obrnuto stalno traženje pažnje, kompulzivno ponašanje (tumaranje po kući, nemir, pogled u prazno nalik na epi auru), obavljanje nužde po kući, neprepoznavanje poznatih predmeta i/ili ljudi pa čak i članova ljudske obitelji, češće spavanje po danu i nesanica noću, nereagiranje na odavno naučene signale...
Čini mi se prilično jasnim zašto je to kod starijeg psa teško razlučiti od uobičajenih pojava pri starenju. Nereagiranje na poziv može biti i rezultat oslabljenog sluha, sudaranje s namještajem ili štokom od vrata može se pripisati slabijem vidu, izbjegavanje hodanja po stubama slabijoj pokretljivosti itd.
Ono što mene ljuti, ali istinski ljuti, jesu veterinarske predrasude i neelastičnost u razmišljanju. Labradori žderu, plavuše su glupe. No, bravo!
Iz Sitine priče bit će, mislim, jasnije na što mislim.

