Yuku free message boards

Silv, moguce je da veliki psi jednostavno ne dozive trecu dob. Ali ja opet smatram da je to u mnogim slucajevima jednostavno milosrdnije za njih. S ne samo divovskim, vec i velikim psima je vrlo tesko ako u starosti imaju problema s kretanjem. Ako tvoja Silver s 15 godina bude tesko hodala uz ili niz stubiste, ti ces je moci podici i prenijeti gdje treba, na ravno gdje lakse hoda. Ako moja Ena s 10 godina bude imala iste probleme, ja to necu moci. (Njenih kabastih i nevoljkih 40 kg jedva podigne i moj suprug, koji nije nimalo slabacak, a jos ako je nesto boli -- mislim da bi trebala dva odrasla covjeka da je mogu koliko-toliko udobno prenijeti cak i na kratke udaljenosti.) Isto tako, ako mali pas ima problema s inkontinencijom, lakse je naci prigodne gacice i pelene, a i ako dodje do prolijevanja urina po kuci ili stanu u pitanju su ipak puno manje kolicine i taj je problem lakse svladati (mislim na neugodne mirise i slicno). Zivjeti koju godinu s inkontinentnom bullmastifficom ili nekom drugom velikom pasminom bilo bi, vjerujem, prilicno strasno, a izbaciti tako staru zivotinju na dvoriste i odvojiti je od obitelji jednostavno ne bih mogla. Uglavnom, mislim da je "management" starosti i promjena koje ona donosi laksi za male pasmine.

Nemam nista protiv starih pasa velike pasmine, da se razumijemo -- ja bih voljela kad bi moja Ena zivjela 20 godina, ali samo ako je njoj dobro. Znam da se i velikima zna "zalomiti" poduzi zivotni vijek. Sjecam se, recimo, jesenskog CACIB-a 1994, u Domu sportova, gdje je sudac bez puno razmisljanja odabrao najljepseg veterana svih pasmina -- tigrastu boksericu staru 14 godina. U konkurenciji je bilo nekoliko pasa, ukljucujuci ogromnog i prekrasnog crnog kraljevskog pudla starog 7 ili 8 godina... bokserica je bila sijeda i malo "bacvasta" i vidjelo se da je malo ukocena i daleko se teze krece od pudla, ali je izgledala i kretala se onako kako se samo pozeljeti moze za psa te dobi, bez obzira na pasminu. Ja sam se najezila i oci su mi se orosile kad je vlasnik nakon pobjede podigao boksericu u narucje i poljubio je.

Sto se tice toga koliko je suvremeni uzgoj skrivio kratak zivotni vijek pasa, pokusala sam naci nesto konkretno. Pokusavala sam na netu i usenetu naci kakve podatke o tome koliko su dugo psi, posebno velike pasmine, zivjeli prije (prije 100, 200, 500 godina, u svakom slucaju prije ove postojece "industrije" cistokrvnih pasa), ali sam nasla jedino ostatke jako puno polomljenih kopalja... odnosno, odgovor je uglavnom da se ne zna. Ima vatrenih zagovornika teorije da su psi prije par stoljeca zivjeli puno duze i bili zdraviji, a ima i onih koji to osporavaju. Ja stvarno ne znam gdje je tu istina.

Sto se ljudi i njihove dugovjecnosti tice, i to je, kao i kod pasa, izgleda igra genetike i okoline. Medjutim, po nekim izvorima, geni igraju vecu ulogu no sto se obicno misli. Sjecam se jednog teksta -- pokusat cu ga naci -- o stogodisnjacima u Americi. Pisu da je to najbrze rastuca starosna skupina u americkom drustvu. Taj podatak je zainteresirao mnoge istrazivace, pa su provedene iscrpne ankete medju stogodisnjacima. Izmedju ostalog, pitali su ih sto misle, zasto su dozivjeli stotu -- odgovori su bili vrlo saroliki. Neki vjeruju da je to zato sto imaju snaznu vjeru i sto su svaki dan molili, neki zato sto nikad nisu radili teske tjelesne poslove, neki zato sto su radili teske tjelesne poslove, neki zato sto od djetinjstva svaki dan doruckuju jaja sa slaninom, neki zato sto se nikad nisu ozenili, drugi zato sto su imali 13 djece... uglavnom, medju americkim stogodisnjacima ima ljudi rodjenih na svim kontinentima, ljudi rodjenih u bogatstvu i u siromastvu, jedva pismenih i visoko obrazovanih, vjernika i ateista, bivsih bankara i ucitelja i luckih radnika i zatocenika koncentracijskih logora, vegetarijanaca i mesozdera, pradjeda i nezenja, pusaca i zakletih nepusaca, antialkoholicara i onih koji po 85 godina konzumiraju dva piva dnevno... sto se lifestyle-a tice, pravila nema. Tu su zeznuli sva pravila koja vrijede za ostale starosne grupe. Nadjene su samo dvije zajednicke karakteristike svih njih: Prvo, u pitanju su gotovo bez iznimke jako vedri, smireni i samopouzdani ljudi koji nikad nisu imali naviku zderati se oko sitnica i lako gubiti strpljenje. Imaju smisla za humor i uvijek su nalazili nesto u cemu ce uzivati, ma koliko zivot bio tezak. Drugo, opet gotovo bez iznimke, svi dolaze iz obitelji u kojima ljudi vec barem dvije-tri generacije dugo zive (uglavnom preko devedesete) i, interesantno, u pravilu ostaju vrlo zdravi do u duboku starost. One boljke koje "obicnu" populaciju zdrmavaju u cetrdesetima, pedesetima, sezdesetima (problemi sa srcem, zglobovima, tlakom, kraljesnicom, cirkulacijom...) i koje se maltene smatraju normalnim pratiocima te zivotne dobi njih "sustizu" s velikom odgodom -- uglavnom u kasnim osamdesetima ili devedesetima. Drugim rijecima, potencijalni stogodisnjak u devedesetima ima zdravstveno stanje prosjecnog sezdesetgodisnjaka, ili tako nekako... Vjerojatno se tu i tamo dogodi da osoba iz "obicne" populacije koja je pocela pobolijevati u pedesetoj nekako dosepa do stote, ali mislim da je to vrlo rijetko.

Znam da su se pojedine pasminske udruge dosjetile jadu i pocele se truditi svrnuti paznju na problem zivotnog vijeka, posebno nagradjujuci dugovjecne primjerke i poticuci uzgajivace i simpatizere da traze potomke dugovjecnih pasa. Recimo, americki dobermani sad mogu dobiti "certifikat dugovjecnosti" ako dozive 10 godina, i taj se podatak unosi u papirologiju njihovih potomaka. Znam da se na netu moze naci ama bas svasta ako covjek zna traziti, ja sam izmedju ostalog nasla fantasticnu, odlicno organiziranu bazu podataka s pedigreima skoro 50,000 registriranih bullmastiffa od priznavanja pasmine do danasnjeg dana, i tamo se moze vidjeti svasta, od podataka o uzgoju od pojedinog psa do titula predaka i potomaka, plus dosta slika, ali nigdje, nigdje nema podataka o tome koliko je dugo zivio pojedini pas. (Hm, sto govori dosta o uzgajivacima, rekla bih. Pas im je vazan dok skuplja titule i stvara potomke, a kad ostari... nikoga vise ne zanima sto se dogadja s psom nakon njegove sedme godine. Ako ugine cijenjen izlozbeni i uzgojni pas u naponu snage i usred "karijere," vlasnici mu doslovno objavljuju partu u casopisu i na netu, ali nisam nikad vidjela tako nesto za psa starog 9, 10, 11 godina... bar se ne sjecam.) Vjerujem da bi se, kad bi ti podaci bili skupljani i unoseni u bazu podataka, lijepo moglo vidjeti da psi iz pojedinih linija prilicno redovno prebacuju magicnu crtu od 10 godina (ili koliko se vec smatra ocekivanom zivotnom dobi za neku pasminu), dok druge linije cesto ugibaju ranije. Takodjer vjerujem da bi mnogi potencijalni vlasnici taj podatak uzeli u obzir kad biraju stene.

Mastiff Club of America Longevity Certificate
longevity certificate za dobermane
Certifikati se izdaju i posthumno, znaci za bilo kojeg psa iz proslosti za kojega uzgajivac ili vlasnik moze dokazati da je dozivio 10. rodjendan. U prijavi za certifikat ispunjava se i kratki upitnik o zdravstvenom statusu psa... Za psa koji vise nije ziv navodi se koliko je dozivio. Primaju prijave ne samo za pse s AKC registracijom, vec i FCI, kanadskom i australskom registracijom... zvuci kao da pokusavaju doci do podataka o tome koje linije zive duze.

Evo i slicnih podataka za jednu od vrlo kratko zivucih pasmina, velikog svicarskog planinskog psa

Primljeno je ukupno 846 pravilno ispunjenih upitnika. Od toga, 775 (91.6%) se odnosilo na pse koji su bili zivi u vrijeme predavanja upitnika, a 71 (8.4%) na pse koji su uginuli. (...). Za velike svicarske planinske pse koji su uginuli, dozivljena dob bila je u rasponu od 1 to 157 mjeseca (13 godina, 1 mjesec), sa srednjom vrijednoscu od 81 mjesec (6 godina, 9 mjeseci). Tri najcesca poznata uzroka smrti, koji su zajedno predstavljali uzrok smrti otprilike 70% pasa, bili su karcinom (26.8%),
gastrointestinalne bolesti (21.4%), i neuroloske bolesti (21.4%).

Razmisljala sam o tome sto bi sve moglo biti razlog kratkog zivotnog vijeka pojedinih pasmina, posebno velikih... sto vi mislite? Evo necega sto meni zvuci logicno...

Kod velikih pasmina -- inzistiranje na ekstremnoj velicini i krupnoj gradji. Posljednjih su desetljeca mnoge velike i divovske pasmine postale znatno vise nego prije. Konkretno, procitala sam negdje podatak da su se izlozbeni engleski mastiffi u Sjevernoj Americi u posljednjih dvadeset godina povisili u prosjeku valjda 5 cm, sto je jako puno! Ameri (i ne samo oni) jednostavno preferiraju ekstremno velike pse, i lijep pas koji je blize donjoj granici visine trazene standardom na izlozbi u pravilu prolazi losije od jednako lijepog, cesto i losijeg, psa na gornjoj granici visine. Ovaj veci ima vise pobjeda, postaje trazeni parnjak i... ne samo sto se visina povecava (a zna se da je velika tjelesna masa opterecenje za srce, i da i preteski ali i previsoki ljudi imaju mnogo zdravstvenih problema), nego se i genetski pool smanjuje. A oko toga kako je zapravo izgledao engleski mastiff prije 150, 250 i vise godina i koliko je bio velik pletu se tolike price i ljudi se toliko svadjaju da ja jednostavno ne znam sto je istina. Medjutim, ako podjemo od pretpostavke da je bio nekakav uporabni pas, jer malo je vjerojatno da bi puno tadasnjih ljudi hranilo tolike zderonje pustim kilama mesa samo zato sto su im lijepi, cisto sumnjam da je imao velicinu i gradju danasnjih mastiffa...

Sto se bernardinca kao druge poznate divovske pasmine tice, evo jednog prekrasnog izvora informacija o povijesti bernardinca: o bernardincu Ako vam se da citati, procitat cete da su bernardinci u doba kad su radili ono po cemu su poznati (tragali za unesrecenim putnicima) i ono po cemu su manje poznati (vukli kolica s namirnicama, okretali razanj) izgledali poprilicno drukcije od danasnjih bernardinaca. Ne samo sto medju njima nije uopce bilo dugodlakih pasa (pretpostavlja se da je duga dlaka stigla putem njufica u relativno nedavnom razdoblju), nego su velicinom, a bogme i fizionomijom, bili blize danasnjem labradoru nego bernardincu... Ali, kakvi su zapravo bili ti psi, i jesu li bili zdraviji od danasnjih bernardinaca?

Evo nekoliko odjeljaka prevedenih s navedenih stranica:

'Samostanski psi nisu dozivljavali duboku starost, a u nekoliko su navrata posve izumrli. U casopisu posvecenom ljubiteljima zivotinja, "Tierbörse," iz godine 1899., nalazimo nagovjestaj zasto su redovnici izgleda imali problema s uzgojem. Tamo pise da "psi iz Velikog Sv. Bernarda ne dosizu uobicajenu starost, vec najvise 6 do 8 godina... to je zbog velike vlage u njihovim zgradama, sto vodi reumatizmu.'

(Zar ovo ne podsjeca na probleme kao sto su artritis, displazija kuka i slicno?)

'Kao sto je vec spomenuto, Barry (1800 - 1814) je najpoznatiji bernardinac. (...) Punjeni Barry, izlozen u Prirodoslovnom muzeju u Bernu, je velik i snazan pas, ali je puno manji od suvremenog bernardinca. Dok danasnji bernardinci teze 65 do 85 kg, Barry je tezio manje od 50 (vjerojatno izmedju 40 i 45). Visina prepariranog Barryja je priblizno 64 centimetra, ali zivuci Barry je vjerojatno bio nesto nizi. Sare su mu vrlo slicne onima koje vidimo na djelu koje je naslikao Salvatore Rosa i koja se i danas cuva u samostanu.'

Ovo je slika Barryja nacinjena za njegovog zivota:



A ovo je preparirani Barry (oblik glave mu je promijenjen 1923, prilikom obnove, da bude vise u skladu s tadasnjom konformacijom pasmine):



(Ovo su thumbovi, ne mogu linkati velike slike jer su u java prozorima)

Ima tamo i zanimljiv slide show bernardinaca s prijelaza iz 19. u 20. stoljece...

Zcc, da nema tebe, ja nikad ne bih skuzila kako se rade graficki prikazi u excelu!
Naime, pogrijesila si u jednoj stvari. Kao vrijednost si uzela broj pasa uginulih pojedine godine, cime si dobila prikaz smrtnosti po godinama, a za jasan prikaz je zapravo potreban broj prezivjelih pasa (uh, sto smo se ja i zakoniti dobro zabavljali i ponovili vjestinu oduzimanja... iz valjda desetog pokusaja nam je ostao jedan pas u trinaestoj godini...).

A onda zagonetka pravljenja grafa... nekoliko praznih grafova... dok smo skontali da se vrijednosti prvo unesu u spreadsheet... prvo upalis motorku... bas je bilo zabavno.

Dakle, graficki prikaz duzine zivota mastiffa je nama ispao ovakav:



A sad mi je krivo sto ne znam kako napraviti onu crtu koja oznacava prosjek...

Ja sam homo ludens!