Pasoljubac pise:
Evo pricice u prilog mjesancima:
Starci mojih frendova pocetkom devedesetih su otisli u mirovinu i preselili se na vikendicu. Kak smo si bili dobri, obecao sam da cu im nabaviti psa. Meni je to, u stvari, bila dobra prilika da barem malo realiziram svoja mastanja. Dolazio sam u ondasnji 'Higijenski servis' kod Veterine danima i danima. Zelio sam spasiti nekog nesretnika (u to su ih vrijeme "eutanazirali" nakon tjedan dana). Bilo mi je uzasno zao svih onih tuznih ociju koje bi me gledale iza resetaka u onim prljavim prostorijama, ali nisam ih, naravno, mogao uzeti i zbrinuti sve. Zelio sam stenca, muzjaka, koji ce narasti velik i da ima u sebi krvi ovcara (sarca, njemca, madzara, hrvata...nebitno) jer su frendovi starci od vikednice imali namjeru napraviti Noinu arku - s kokicama, patkicama, zecekima, mackama, kozama..., pa sam se bojao da ce, ak im dofuram nekog 'lovca' biti masakra.
I nakon gotovo mjesec dana svakodnevnog obilazenja 'sinteraja' ugledao sam u cosku u kavezu malu bundastu lopticu - Rexa.
To je bilo - to. Da ce narasti, potvrdio mi je i tadasnji sef sinteraja (zaboravih ime). I imao je pravo. Uglavnom, platio sam za smjestaj i hranu, cjepili smo ga i sad ga je trebalo odvesti u novi dom. Bila je, sjecam se, srijeda. I bio sam ljut ko pas sto se subota, kada sam ga planirao odvesti, tako brzo priblizava. U petak navecer sam vec imao sedam milijuna razloga zasto u subotu ne mozemo odvesti malca - od neodgodivih obveza, pa sve do faze kad sam si namjerno htio pokvariti auto. Tadasnja me supruga, naravno, odmah prozrela. Ljudi, neznam tko je bio tuzniji - on ili ja - kada sam ga ostavio. Vozio sam se natrag placuci sam u autu. Stari bik.
A on je, javili su mi, jos u nedjelju tulio i trcao na svaki zvuk auta prema ogradi. A bio je "MOJ" samo tri dana!!!! I ktome, stenac od nekoliko mjeseci...
... I naravno da sam jedva cekao sljedeci vikend i poziv na rostilj (ma fuckas rostilj). Spizdio u pet-shopu pozamasnu svotu na razne zbrcke, konzerve, ogrlice, gumene kosti i slicne stvari. Ljudi su bili sokirani kad smo stigli. Rekli su da se je sat i pol prije naseg dolaska Rexonja uznemirio, i nista ga nije moglo maknuti od dvorisnih vrata. Ne moram vam reci kakvo je veselje nastalo... Ali i opet tuga na odlasku. Posjeti su se prorjedili (zima, pa ovo, ono...). Nazvao bih tu i tamo i, mozete misliti da sam lud, poceo vjerovati da postoji nekakva mentalna veza izmedju tog steneta mjesanca iz sinteraja i mene. Naime, nazovem pa, kao usput pitam kako je Rex. Oni kazu da je sve OK, ali da su ga prije dva dana skoro vodili veterinaru jer nije zelio jesti, samo je pokunjeno lezao u kutu. A ja sam prije ta dva dana bas bio u jednoj vrlo ruznoj situaciji, u teskoj depresiji. Kroz godine, takve su se stvari nekoliko puta poklopile. A bilo je razdoblja i od godinu dana da nisam tim ljudima otisao u posjet, tek bi se culi ponekad telefonom....
... Na koncu smo gotovo potpuno prestali kontaktirati. Sjetio bih ga se, naravno, cesto. Ali, kvragu, to nije bio moj pas. Samo sam uzeo stene iz sinteraja, bedinao ga dva, tri dana i odveo u njegov pravi dom.
Prije sest, sedam godina jedne mi je veceri zazvonio mobitel, zvao me njegov gazda. Zabrinuto me pitao sto se dogadja sa mnom? Zakljucio je ili da je Rex jako bolestan ili da nesto nevalja sa mnom jer je ovaj danima samo tulio nocu, a danu se zavlacio u kut, nije jeo...
Bio sam u soku. Jer u isto sam vrijeme prozivljavao, vjerojatno najteze trenutke (nadam se da gorih nece biti) u zivotu. S tim da to nitko, a najmanje oni, nisu mogli znati. Nemam pojma zasto, sutradan sam sjeo u auto i otisao k njima.
Rex je, nakon tjedan dana svoje psece depresije skocio kao uboden silom. Izlizao me i islinio..., jedva sam uspio s njim otici na samo u vocnjak iza kuce jer me ulovio nekontrolirani plac. Trajalo je to deset, dvadeset, cetrdeset, nemam pojma koliko minuta. On se samo gurao uz mene, njuskao, lizao, kao da mi zeli reci: "sve ce biti u redu, nemoj puknut molim te!". I doista sam se primirio, vratio medju ljude... Cijelo to popodne nije se odvajao od mene. I po prvi put kada sam odlazio, nije bio pokunjen i tuzan. A meni je, nakon tog susreta, bilo lakse. Prosla je ta kriza brze nego sto sam mogao misliti (zapravo bio sam uvjeren prije da nikada nece proci, da je sve gotovo). Na neki cudan nacin - taj me je pas spasio. Barem si ja to tako objasnjavam. Ja sam spasio njega i on mi je tada vratio dug.
Ove zime, negdje u sijecnju, jedne veceri ponovo sam se, ne znam zasto, prisjetio tog dogadjaja. Nisam mogao zaspati, kroz glavu su prolazile slike Rexa kako me tjesi. Ujutro su me nazvali i rekli da je Rex uginuo. Pronasli ga samo ujutro mrtvog. Imao je 15 godina.
Evo pricice u prilog mjesancima:
Starci mojih frendova pocetkom devedesetih su otisli u mirovinu i preselili se na vikendicu. Kak smo si bili dobri, obecao sam da cu im nabaviti psa. Meni je to, u stvari, bila dobra prilika da barem malo realiziram svoja mastanja. Dolazio sam u ondasnji 'Higijenski servis' kod Veterine danima i danima. Zelio sam spasiti nekog nesretnika (u to su ih vrijeme "eutanazirali" nakon tjedan dana). Bilo mi je uzasno zao svih onih tuznih ociju koje bi me gledale iza resetaka u onim prljavim prostorijama, ali nisam ih, naravno, mogao uzeti i zbrinuti sve. Zelio sam stenca, muzjaka, koji ce narasti velik i da ima u sebi krvi ovcara (sarca, njemca, madzara, hrvata...nebitno) jer su frendovi starci od vikednice imali namjeru napraviti Noinu arku - s kokicama, patkicama, zecekima, mackama, kozama..., pa sam se bojao da ce, ak im dofuram nekog 'lovca' biti masakra.
I nakon gotovo mjesec dana svakodnevnog obilazenja 'sinteraja' ugledao sam u cosku u kavezu malu bundastu lopticu - Rexa.
To je bilo - to. Da ce narasti, potvrdio mi je i tadasnji sef sinteraja (zaboravih ime). I imao je pravo. Uglavnom, platio sam za smjestaj i hranu, cjepili smo ga i sad ga je trebalo odvesti u novi dom. Bila je, sjecam se, srijeda. I bio sam ljut ko pas sto se subota, kada sam ga planirao odvesti, tako brzo priblizava. U petak navecer sam vec imao sedam milijuna razloga zasto u subotu ne mozemo odvesti malca - od neodgodivih obveza, pa sve do faze kad sam si namjerno htio pokvariti auto. Tadasnja me supruga, naravno, odmah prozrela. Ljudi, neznam tko je bio tuzniji - on ili ja - kada sam ga ostavio. Vozio sam se natrag placuci sam u autu. Stari bik.
A on je, javili su mi, jos u nedjelju tulio i trcao na svaki zvuk auta prema ogradi. A bio je "MOJ" samo tri dana!!!! I ktome, stenac od nekoliko mjeseci...
... I naravno da sam jedva cekao sljedeci vikend i poziv na rostilj (ma fuckas rostilj). Spizdio u pet-shopu pozamasnu svotu na razne zbrcke, konzerve, ogrlice, gumene kosti i slicne stvari. Ljudi su bili sokirani kad smo stigli. Rekli su da se je sat i pol prije naseg dolaska Rexonja uznemirio, i nista ga nije moglo maknuti od dvorisnih vrata. Ne moram vam reci kakvo je veselje nastalo... Ali i opet tuga na odlasku. Posjeti su se prorjedili (zima, pa ovo, ono...). Nazvao bih tu i tamo i, mozete misliti da sam lud, poceo vjerovati da postoji nekakva mentalna veza izmedju tog steneta mjesanca iz sinteraja i mene. Naime, nazovem pa, kao usput pitam kako je Rex. Oni kazu da je sve OK, ali da su ga prije dva dana skoro vodili veterinaru jer nije zelio jesti, samo je pokunjeno lezao u kutu. A ja sam prije ta dva dana bas bio u jednoj vrlo ruznoj situaciji, u teskoj depresiji. Kroz godine, takve su se stvari nekoliko puta poklopile. A bilo je razdoblja i od godinu dana da nisam tim ljudima otisao u posjet, tek bi se culi ponekad telefonom....
... Na koncu smo gotovo potpuno prestali kontaktirati. Sjetio bih ga se, naravno, cesto. Ali, kvragu, to nije bio moj pas. Samo sam uzeo stene iz sinteraja, bedinao ga dva, tri dana i odveo u njegov pravi dom.
Prije sest, sedam godina jedne mi je veceri zazvonio mobitel, zvao me njegov gazda. Zabrinuto me pitao sto se dogadja sa mnom? Zakljucio je ili da je Rex jako bolestan ili da nesto nevalja sa mnom jer je ovaj danima samo tulio nocu, a danu se zavlacio u kut, nije jeo...
Bio sam u soku. Jer u isto sam vrijeme prozivljavao, vjerojatno najteze trenutke (nadam se da gorih nece biti) u zivotu. S tim da to nitko, a najmanje oni, nisu mogli znati. Nemam pojma zasto, sutradan sam sjeo u auto i otisao k njima.
Rex je, nakon tjedan dana svoje psece depresije skocio kao uboden silom. Izlizao me i islinio..., jedva sam uspio s njim otici na samo u vocnjak iza kuce jer me ulovio nekontrolirani plac. Trajalo je to deset, dvadeset, cetrdeset, nemam pojma koliko minuta. On se samo gurao uz mene, njuskao, lizao, kao da mi zeli reci: "sve ce biti u redu, nemoj puknut molim te!". I doista sam se primirio, vratio medju ljude... Cijelo to popodne nije se odvajao od mene. I po prvi put kada sam odlazio, nije bio pokunjen i tuzan. A meni je, nakon tog susreta, bilo lakse. Prosla je ta kriza brze nego sto sam mogao misliti (zapravo bio sam uvjeren prije da nikada nece proci, da je sve gotovo). Na neki cudan nacin - taj me je pas spasio. Barem si ja to tako objasnjavam. Ja sam spasio njega i on mi je tada vratio dug.
Ove zime, negdje u sijecnju, jedne veceri ponovo sam se, ne znam zasto, prisjetio tog dogadjaja. Nisam mogao zaspati, kroz glavu su prolazile slike Rexa kako me tjesi. Ujutro su me nazvali i rekli da je Rex uginuo. Pronasli ga samo ujutro mrtvog. Imao je 15 godina.

