Kao sto ja to volim napraviti, evo za uvod u topik jedan clanak:
Napad životinja ostavlja dugotrajne traume
Napadi ili ugrizi psa u djetinjstvu ostavljaju dugotrajnu traumu i strah kojega se neki nikada ne oslobode. Poznajem mnogo odraslih ljudi koji se jako boje ili zaziru od najmanjih i najumiljatijih pasa jer ih je neki napao dok su bili - djeca. Djeca uče iz doživljenog, pa ako ih napadne pas - oni iz toga shvate da su svi psi opasni i agresivni te ih od straha počnu izbjegavati i ukoče se kad vide psa. Nakon nekog vremena, opasnima počinju doživljavati sve četveronožne životinje, a neki čak i ptice, pa i domaće životinje. Takva se djeca dugo boje, strah teško nestaje, a može postati i veći. Takva djeca izrastaju u osobe netolerantne prema svima koji imaju kućne ljubimce i teško im je shvatiti da netko ima psa u kući.
Najgore je što roditelji uglavnom ništa ne poduzimaju misleći da neka djeca jednostavno ne vole životinje, pa je normalno što se njihovo boji pasa i uopće dijete ne pitaju je li mu se nešto neugodno dogodilo. Djeca koja se boje životinja nekad se stide svoga straha pred roditeljima i drugom djecom, osobito prijateljima koji imaju kućne ljubimce. S traumatiziranom djecom obitelj bi trebala proći proces desenbilizacije, odnosno početi ih polako učiti da životinje nisu strašne i da nisu svi psi agresivni. Najbolje je početi s objašnjavanjem kakvih sve životinja i pasa ima, uvjeravanjem da su neki vrlo umiljati i pokazivanjem kako oni izgledaju, prvo na slikama ili u knjigama, a potom i uživo. Slijedi polagano približavanje psu, pri čemu bi roditelj dijete trebao držati za ruku i mirnim glasom objašnjavati sve što se događa.
Prof. dr. Dubravka Miljković, profesorica psihologije
Je li vas ikad napao pas? Mene je. Kao klinku i to na moru za vrijeme ljetnih praznika. Bio je to mjesanac na lancu. Priblizila sam se s namjerom da mu promijenim vodu i on me je odjednom ugrizao za ruku. Nakon ugriza je kidnuo u svoju kucicu. Nije me dalje nastavio napadati. Samo taj jedan iznenadni ugriz i crta u kucicu na sigurno. Srecom to nije pomutilo moju ljubav prema psima i ostavilo neku posebnu traumu. Jedino moram priznati da sam otada nesto opreznija kad prilazim nepoznatom ili malo poznatom psu. Prije toga sam bila onako potpuno djecje povjerljiva i neoprezna. I nikad mi se nista nije dogodilo do tog crnog nesretnika na lancu s ustajalom vodom koju sam zeljela zamijeniti friskom. Iduce ljeto mi je cak bilo i zao kad ga nisam zatekla zivog. Na njega je pao visoki kameni zid od dvorista i ubio ga. Imam nekoliko poznanika koji su kao djeca imali lose iskustvo s psima i ne mogu ih smisliti. Jedan, inace nimalo strasljivi, kolega se boji i pasa kao sto je moja Silver. Kaze da je potpuno svjestan da mu nece nista, ali da si jednostavno ne moze pomoci. To je jace od njega.
Jeste li vi ili netko od vasih poznatih imali takvo iskustvo i kakve je posljedice ostavilo?
Napad životinja ostavlja dugotrajne traume
Napadi ili ugrizi psa u djetinjstvu ostavljaju dugotrajnu traumu i strah kojega se neki nikada ne oslobode. Poznajem mnogo odraslih ljudi koji se jako boje ili zaziru od najmanjih i najumiljatijih pasa jer ih je neki napao dok su bili - djeca. Djeca uče iz doživljenog, pa ako ih napadne pas - oni iz toga shvate da su svi psi opasni i agresivni te ih od straha počnu izbjegavati i ukoče se kad vide psa. Nakon nekog vremena, opasnima počinju doživljavati sve četveronožne životinje, a neki čak i ptice, pa i domaće životinje. Takva se djeca dugo boje, strah teško nestaje, a može postati i veći. Takva djeca izrastaju u osobe netolerantne prema svima koji imaju kućne ljubimce i teško im je shvatiti da netko ima psa u kući.
Najgore je što roditelji uglavnom ništa ne poduzimaju misleći da neka djeca jednostavno ne vole životinje, pa je normalno što se njihovo boji pasa i uopće dijete ne pitaju je li mu se nešto neugodno dogodilo. Djeca koja se boje životinja nekad se stide svoga straha pred roditeljima i drugom djecom, osobito prijateljima koji imaju kućne ljubimce. S traumatiziranom djecom obitelj bi trebala proći proces desenbilizacije, odnosno početi ih polako učiti da životinje nisu strašne i da nisu svi psi agresivni. Najbolje je početi s objašnjavanjem kakvih sve životinja i pasa ima, uvjeravanjem da su neki vrlo umiljati i pokazivanjem kako oni izgledaju, prvo na slikama ili u knjigama, a potom i uživo. Slijedi polagano približavanje psu, pri čemu bi roditelj dijete trebao držati za ruku i mirnim glasom objašnjavati sve što se događa.
Prof. dr. Dubravka Miljković, profesorica psihologije
Je li vas ikad napao pas? Mene je. Kao klinku i to na moru za vrijeme ljetnih praznika. Bio je to mjesanac na lancu. Priblizila sam se s namjerom da mu promijenim vodu i on me je odjednom ugrizao za ruku. Nakon ugriza je kidnuo u svoju kucicu. Nije me dalje nastavio napadati. Samo taj jedan iznenadni ugriz i crta u kucicu na sigurno. Srecom to nije pomutilo moju ljubav prema psima i ostavilo neku posebnu traumu. Jedino moram priznati da sam otada nesto opreznija kad prilazim nepoznatom ili malo poznatom psu. Prije toga sam bila onako potpuno djecje povjerljiva i neoprezna. I nikad mi se nista nije dogodilo do tog crnog nesretnika na lancu s ustajalom vodom koju sam zeljela zamijeniti friskom. Iduce ljeto mi je cak bilo i zao kad ga nisam zatekla zivog. Na njega je pao visoki kameni zid od dvorista i ubio ga. Imam nekoliko poznanika koji su kao djeca imali lose iskustvo s psima i ne mogu ih smisliti. Jedan, inace nimalo strasljivi, kolega se boji i pasa kao sto je moja Silver. Kaze da je potpuno svjestan da mu nece nista, ali da si jednostavno ne moze pomoci. To je jace od njega.
Jeste li vi ili netko od vasih poznatih imali takvo iskustvo i kakve je posljedice ostavilo?
