Tužna sam. Sitko je opet počela regredirati. Neki dan na Dotršćini promatram je... zađe među drveće pa stane, kao da se ne zna vratiti. Danas, ja radim nešto u vrtu, a ona iz kuće očajnički laje kao da sam se ja izgubila - vrata otvorena, može me doći potražiti kad god hoće. Neko vrijeme bila je druželjubiva, sada se već nekoliko dana povlači u sebe, a kad se druži, onda cvili i tuli. U šetnji na momente opet ništa ne čuje, a onda kao da joj se malo razbistri pa opet utone. Reagira samo na bliski kontakt - kad je dodirnem rukom po vratu ili leđima, a tako je poprilično teško voditi psa na lajni u šetnju. Tužna sam, jako sam tužna.