Pokušta ću odgovoriti koliko znam.

Obično se javlja u starijoj dobi, ali može i prije. Kao što pokazuje sitkin primjer. Negdje sam naišla na informaciju i o dobi od šest godina, točnije, na upozorenje u smislu "ako kod svog psa i u odbi od šest godina primijetite takvo i takvo ponašanje, nemojte odmahnuti rukom, nego se konzultirajte s vetom." Prepričano otprilike. No, to su rjeđi slučajevi.

Kad je počelo? Kratko i jasno: otkako se Sita rodila. Otkako ju je Centar Silver naštancao.

Međutim, s obzirom na njezinu priču - što liječenje, što prekasni odgoj, teško mi je pouzdano reći kad su se pojavili prvi znakovi. Intenzivnija promjena ponašanja počela je relativno nedavno, ujesen prošle godine kada smo krenule na radionicu "Fuj! Pusti!" Početni pozitivni pomak, pa ma kako mali bio, najednom je nestao i zamijenilo ga je mahnito ponašanje - od žderanja po cesti do čupanja na lajni, od zaustavljanja nasred ceste pa do zastajanja na rubniku - prve noge su gore, zar se moram skroz popeti? Tako da ne znam točno, ali znam da se već jako dugo borim s veterinarskim mišljenjem "labradori žderu".

Napisat ću ovo, a nadam se da nas neću zacoprati: rezultati se očekuju nakon dva mjeseca uzimanja lijeka, ali ima slučajeva da se pozitivna reakcija pojavljuje i odmah, kao i da potpuno izostane. Rekla bih da se kod Sitke primjećuje djelovanje, ali ne mogu pouzdano tvrditi. Ono što se promijenilo jest da je postala strašno mazna i ne odvaja se od mene. U kući. Vani, sve ovisi o podražajima i o trenutku. Imam dojam kao da nakon određene granice podražaja svijet za nju postaje previše stresan i onda se izgubi. A podražaja ima na sve strane - od mirisa do zvukova. Kad se prijeđe ta granica, trebalo bi se vratiti kući, ali nikad ne možeš unaprijed znati gdje će se i kada to dogoditi. Ipak, sad imamo sve više trenutaka kad reagira na mene, što smo bile gotovo potpuno izgubile. Problem je u tome što nikad ne znaš kad će osigurač iskočiti.

Moramo se reorganizirati. Ne znam još točno kako, ali smislit ću nešto.