Ni ja nisam znala. Samo sam primjetila promjene u ponašanju. I to vrlo nelogične. Ostavimo po strani Sitino OKP žderanje (labradori žderu, plavuše su glupe), iako se ja sjećam vremena kada bi beštijica doduše zgrabila kruh u šetnji, ali ga je uredno nosila doma, da joj se nađe za kasnije, nije se manijakalno trgala kao da je iz gladi utekla, ali ako je pas već koliko toliko pristojno hodao na lajni, a onda smo to još na tečajevima i dotjerale, pa najednom počne švrljati lijevo desno, to je pogoršanje, a ne napredak. Kad se nešto nauči, očekuješ da bar to možeš daljnjim radom zadržati na istoj razini, ako već ne i poboljšati.

Samo što je to sve vrlo neprimjetno. Prvi put misliš da je slučajno. Kao, nešto si pogriješila. Ili je bio neki drugi uzrok. Recimo, Sitko je uvijek prolazila uz vrtove u kojima se psi bacaju na ogradu u stilu "samo se vi derite, ja sam Pas", s velikim P. Onda se jednom zaletjela prema ogradi iza koje je lajala stafordica. Budući da smo bile s još jednom psicom, pomislila sam da je možda to uzrok drukčijem ponašanju. Drugi je put bila malo napeta, ali je na "vidi" prošla mimo ograde. Poslije sam počela primjećivati da je nabrušena na tu ogradu čak i kada stafordice tamo nema. Malo dalje, imaju dvije kuje koje već godinama laju i keze zube, a Sitko se pravila da ih ne poznaje, ali se u posljednje vrijeme počela trgati iz ruke i bacati na ogradu s vanjske srane - prvo bi se malo trznula pa odreagirala kad bih je ja opomenula s "vidi", a onda sve jače i sve češće.

Ili, štene - jer je sa šest mjeseci još ipak bila štene - koje se kao kobra bacalo na keksiće u ruci, ali ih je naučilo mirno uzimati iz ruke. Ne mogu reći da je došla do toga da poslastice prima usnicama kao što je to radio Dikić, ali njezine zubiće nisam ni osjećala. Znale smo podijeliti kreker koji sam ja držala među usnicama - ona bi odgrizla pola, a drugu bih polovicu ja pojela. Jednom mi je prilikom hranu zgrabila iz dlana tako da me uštipnula za jastučić ispod prsta. I svaki put osjetim zubiće uz nagradicu. Zapravo je tužno pratitii njezinu reakciju: negon je tjera da halapljivo grabi, a još je ostalo toliko naučenog da se u posljednji čas suzdrži kad osjeti prst.

Koncentracija joj nikada nije bila na visini, ali je sad još i opala. I to čak i na hranu. Neku smo se večer zezale, kao, mi plešemo. Skakućemo nas dvije uz muziku, ja nagrađujem keksićima, a Sitko na jednom sjedne, zaboravi i na nagradice i muziku pa se počne češati kao da ništa drugo na ovom svijetu ne postoji.

I tako. Ima puno primjera. Nažalost, nitko me osim Fedre i još jedne osobe nije shvaćao ozbiljno. Nitko mi nije vjerovao. Zvučala sam kao histerična vlasnica. Istinabog, vlasnica koja 24 sata dnevno živi sa svojim psom i poznaje njegovo ponašanje - same smo, ništa mi drugo ne odvraća pažnju, mogu pratiti njezino ponašanje i primjećujem promjene. Nisam ih bila u stanju adekvatno protumačiti, ali za to nisam ni stručno osposobljena.

Moja sveki boluje od Alzheimera. Na kraju joj je ipak postavljena takva dijagnoza. Ja sam godinama vrištala da njezina zaboravljivost nije rezultat obične staračke senilnosti - kada žena dođe u Zagreb dva mjeseca nakon sinovljeva rođendana i kaže kako "ovdje tako dugo nije bila", tvrdi da nije u Zagrebu bila pune dvije godine, meni se pali lampica. Nažalost, nikome se drugome nije htjela upaliti. Žena se znala odvesti autom u grad, ostaviti ga na parkiralištu, vratiti se kući autobusom pa sutradan alarmirati policiju da joj je auto ukraden. Svi su se tome smijali. Sada je nažalost u staračkom domu.

Hvala ti na dobrim željama, Kikibela. Proces je nažalost ireverzibilan. Može se usporiti, ali ne i poništiti. Nadam se da će se usporiti toliko da će Sitko svoj život proživjeti dostojanstveno kao što i zaslužuje. Tu vjerojatno ima još mnogo prostora za istraživanje. Zahvalna sam joj što je imam uz sebe, što je bila uz mene kada mi je bilo najteže, što sam uz nju naučila mnogo toga što inače ne bih ni naslutila....