Sitko je loše odgajan pas. Ukratko, sa šest mjeseci, kada je došla k nama, počela se učiti odazivati na ime i obavljanju nužde izvan kuće. Njezine operacije i naša obiteljska situacija, plus Ksanta koja je dobro funkcionirala isključivo na lajni, zbog svega je toga vrijeme prolazilo, Sita je rasla, a naučila nije praktički ništa ili vrlo malo. U drugoj polovici 2012. počele smo učiti dolaženje na poziv i na moje oduševljenje to je super svladala. Polovicom protekle godine prošle smo dva tečaja poslušnosti, po mojem sudu s dobrim rezultatima. Dakako, bila sam svjesna da nijedan pas nije savršen, da nijedan neće sto posto poslušati sve što se od njega traži, da je učenje lakše ako počne u mlađoj dobi, ali natrag ionako nismo mogle pa sam odlučila ići naprijed. S idejom da će sve što postignemo, pa ma kako bilo nesavršeno, biti više od ničega, da ćemo ovako ili onako uvijek biti u plusu. Znala sam da ću sve što smo "naučile" morati svakodnevno ponavljati, da se neću nikada moći potpuno opustiti, kao što sam to mogla s Dikijem - ja sam po cesti znala čitati knjigu i uopće se ne brinuti za to gdje je on, uvijek je bio za petama, ali priznajem da sam, s obzirom na to kako je sitko dobro reagirala na signale, već počela pomišljati kako ćemo i u kvartu moći hodati bez lajne. Tako smo ujesen prošle godine krenule na radionicu "Fuj! Pusti!"

Znala sam da neće biti lako. Znala sam da Sita iza sebe ima nekoliko godina svinjarija. Međutim, unatoč tome, čak su se u početku počeli javljati neki pozitivni rezultati, ali to nije tema pa neću o tome. A onda je najednom negdje pregorio osigurač i sve se počelo kotrljati nizbrdo. Slikovito bih to prikazala ovako: znale smo hodati po trotoaru, a Sita uopće nije registrirala da sam ja na drugom kraju lajne. Dok je lajna ne bi fizički spriječila u kretanju. Za usporedbu, sjećam se da smo se na jednom tečaju zezale pa izvodile osmice po parkiralištu, a sada sam najednom imala psa koji sam od sebe mijenja stranu na kjoj hoda, zapliće se oko mene.

No, još puno prije toga Sita je počela pokazivati simptome opsesivno-kompulzivnog žderanja. OK, labradori žderu, plavuše su glupe. Ali, normalan labrador ždere ono što je jestivo. Osim ako nema pica sindrom, što nije Sitin slučaj. Kod nje se događalo nešto drugo. Na trotoaru nailazimo na suhi list, malo veći, svjetlije boje. Ili praznu bijelu kutiju od cigareta. Što mene može, pogotovo u sumraku, zavarati i izgledati mi kao komad kruha. Da, kruh je nenadmašna poslastica. Pas, međutim bar tako kažu ima nos i njuh ne znam koliko puta bolji od čovječjeg. Ne, u tom trenutku, to glavno pseće osjetilo nestaje, sluh se gubi, a Sita se baca na kutiju od cigareta i/ili suhi list, ja ili ispuštam lajnu ili ne stignem pa i mene potegne za sobom, da bi se ona na kraju razočarala što uočeni "plijen" nije ništa jestivo.

Kada sam iščitala razne simptome CDS-a postalo mi je jasnije i zašto Sita, kad hoće otići na kat dok ja radim u prizemlju, sjedi pred stubama i cvili lekajući da je ja odvedem gore. Prije sam to pripisivala zvrndanju i privlačenju pažnje.

Mnogo sam toga pripisivala neposlušnosti odnosno nedovoljno utvrđenoj poslušnost, a jedan dio sasvim sigurno otpada i na to. Međutim, napetost, trzanje na svaki šušanj pa čak i strah, nisu dio Sitine osobnosti. A sve se to događalo pa se nije događalo. Bilo je dana kada je sve bilo kao po špagici, pa sam sebi predbacivala da sam u nečemu pogriješila i pokušavala izanalizirati svoje postupke, a onda bi se opet pojavilo. Moja je prva ideja bio neki endokrini poremećaj. Nije usporedivo, ali promjena razine šećera u krvi, pogotovo hipoglikemija, zna dovesti do vrlo uočljivih promjena u ponašanju, primjerice do agresivnosti: čovjek ne pokazuje kliničke simptome (znojenje, drhtavica), ali postane brbljav, ponavlja jedno te isto, galami, postane fizički nasilan. Srećom, kratko traje jer šećer brzo padne pa i oni padnu u nesvijest. Tako je meni izgledalo Sitino ponašanje: kao da je uzrokovano nekim unutarnjim promjenama.

Osim svega, kako sam s Fedrom radila na tečaju i radionici te na Sitinom preodgoju, kao mogući uzrok pretpostavile smo štitnjaču. To jest, ona je pretpostavila jer zna o tome daleko više od mene, ja sam usput učila. Pa sam otišla veterinaru. Ispričala sve čega sam se mogla sjetiti, rekla da moj pas više nije moj pas, da pokazuje promjene u ponašanju i tražila da se naprave hormoni štitnjače. Naravno da je napravljen samo slobodni tiroksin. Koji je OK.

Labradori žderu, plavuše su glupe.

Bismo li onda napravili nekakv sistematski pregled, opći pregled, da se vidi što se događa? Sita se osim svega počela i debljati, metabolizam se iz nekog razloga usporava. Pa... mogli bismo. Ali, nismo ga napravili. Nisam vet, otkud ja znam što bi sve trebalo napraviti. Da sam znala, došla bih s popisom i tražila da se to obavi.

Labradori žderu, plavuše su glupe.