Ma nije Katica baš bila šmajhlava kod nas (doma, kod tete čuvalice je). Zapravo je Knut šmajhlaviji od nje, ali ona ima najbolju narav koju sam ikad vidjela kod neke mace. Baš posebna maca, uvuče ti se pod kožu dok si rekao keks i uhvatiš se da ju nemreš gledati bez osmijeha na licu.

Ima presladak, umilan glasić, duguljaste šapice s kojima ti gurka ruku kad je hoće lizati (baš je maca lizalica), narančasti lajbek s gumbekima preko buše i flekicu ispod brade, zabrinut pogled (pa stalno imaš želju ugađati joj i tješiti je), nenametljiva je, a vesela i zaigrana, znatiželjna i ponekad presmiješno nespretna (njezino penjanje na najgornju razinu penjalice svaki put je bilo za krepati ).I prezgodna je.

Ujutro bi mi se onako propinjala na nogu dok sam joj pripremala papicu, s tako slatkim mijaukom da sam cijelo vrijeme imala osjećaj da je bebica, premda je već gotovo odrasla mačka.
Ali najviše od svega zatekao me taj osjećaj da je oduvijek kod nas. Ono, naša maca.

Baš bi bilo lijepo da je uspjelo.

"If there is a God, his plan is very similar to someone not having a plan."
- Eddie Izzard