Mislim da sam već negdje prije napisala da je Dikonja umro u petnaestoj godini (gotovo punih), u dobroj snazi i odličnom zdravlju, osim tog nesretnog sarkoma. Mislilo se isprva da je u pitanju zub pa će trebati operirati, tako da su mu, s obzirom na dob, napravili sve pretrage. Ali, nisam zbog tog iskustva napisala ono što sam napisala o čipiranju. Hoću reći, isto mi je tako bilo i s Lakijem i njegovom epilepsijom koja se nikako nije dala staviti pod kontrolu. I za jednog i za drugog istovremeno smo znali da su im dani odbrojani, a ipak smo živjeli kao da nije tako. Sad ću otići u potpuni off, ali zbog tog iskustva često mi pada na pamet, kad god pogledam Ksantu i Situ, kako vrijeme brzo prolazi, kako su obje relativno u dobrom zdravlju - Ksanta izvrsnom, Sita malo lošijem, ali da se nikad ne zna koliko će to trajati. A nemam nikakvog povoda razmišljati o tome. Samo sam toga svjesna, ali se ne želim time opterećivati, nego pokušavam "razmišljati" kao i njih dvije i radovati se sadašnjem trenutku. U tom sam smislu napisala ono o čipiranju: da postoji mogućnost izbora, kao što je predviđeno za starije pse, razumljivo bi mi bilo da svatko odvaguje prednosti i loše strane čipiranja. Ali, ne postoji. Psi se moraju čipirati. Tu za mene dalje razmišljanje prestaje, sve dok se ne pokaže da to ne valja. U zdravstvenom smislu. Nakon toga se u meni budi aktiviskinja koja diže galamu i piše prosvjedna pisma.

Ja se samo radi Donice nadam da se ti, Miša, pretjerano brineš.