Kad smo mi nabavili našeg Dikonju, pa smo malo njuškali po literaturi ili nam je to netko savjetovao, čuli smo preporuku da psu ne treba dopustiti ni penjanje ni spuštanje po stubama sve dok mu noga ne bude dvaput viša od visine stube. Tako da smo ga bome nosili na treći kat i s trećeg kata sve do trećeg ili četvrtog mjeseca, bome se više točno ne sjećam, a onda je već imao 18 kila. Imali smo sreću što su nam stube u zgradi bile relativno niske, a pesonja pokazivao svaku namjeru da bude veliki primjerak svoje vrste, inače bismo ga nosili bar još dva mjeseca.

Uglavnom, kad sada racionalnije razmišljam, računica je zapravo blesava: stube su nam bile visoke 16,5 cm (znam to, jer smo ih kopirali za gradnju u sadašnjoj kući), puta dva to je 33 cm, a cijeli odrasli labrador u prosjeku je visok 55 cm. Po tome ga možeš zapravo nositi do kraja života.

Koliko su ga te stube kasnije koštale i je li to uopće bilo tako, ne znam i ne mogu odrediti, ali vrlo se uspješno i bez većih problema penjao i spuštao sve do svoje 10-11 godine. Onda je najprije počeo opreznije silaziti, a poslije se već i teško penjao pa smo mu pomagali gurajući ga odostraga. Poslije smo se preselili, a moram reći da nam njegovo penjanje nije bio najmanji razlog kad smo se odlučivali za kuću. U kući je lako prelazio ulaznih par stuba (one koje se mogu vidjeti na filmićima sa Sitom), ali se na kat penjao samo prve godine, a i to nerado i samo kad se dobro osjećao. Poslije je došla operacija i boravak samo u prizemlju, no do kraja života ostao je potpuno pokretan.

Le bon sens est la chose du monde la mieux partagé: car chacun pense en être bien pourvu.