Od kad sam ja na mom selu imam stalno nočne more. Tamo nema valjda ni jednog psa na lancu dužem od metar-dva. Bilo da su rasni ili obični, o zdjelicama bolje da ne pričam. U jednom dvorištu su u 3 godine dva promijenili, prvo rot, a onda svijetli labrador. Uz tog labradora u dva navrata neki crni štenci ali oni slobodni bez ograde na dvorištu, jedan je već odrasliji, vidim šepa. U blizini je jedan boks u dvorištu u njem kućica i jedan veliki bernardinac, neznam da li se može okrenuti. Ali ja sam već par dana bolesna. U kući blizu mene (između nas livada pa sve vidim) živi čovjek sa nekoliko pasa. Jedan muški sa povređenim zadnjim nogama, koliko čujem napucan, te mu noge lete kad hoda, i tri kujice. Ja sam im jedno vrijeme nosila jesti, onda mi je rekao da ne treba jer da to suho ne vole jesti, a da im on i tako kuha. Neznam što, jer su tako skeletne, a pošto su užasno divlje, nemogu ih dozvati sebi da ih nahranim. I sad sam bila tri dana doma, one se sve tri tjeraju. Sve je puno pasa od ovčara do nekih malih. Te tri mršave sirotice su stalno u prometu. Dvije su malene ma valjda ne više od kakvih 6 do 7 kila, treća je veća. Ja sam mu predlagala da ću skupiti neku lovu i da ću ih dati na sterilizaciju, ali on ne pristaje. Veli dok je imal auto on ih je otpelal na Trešnjevački plac i tam ih je prodaval, ali sad nema auto, a ja sam se upišala na mjestu, ali mene nije pitao da ih vozim. No najgorje od svega što mi je sinulo sad za vikend, ja vidim samo tri kujice, a one se tjeraju sad već peti put od kad sam ja tamo i što on radi s tim štencima, odnosno ako ih već tamani, zašto ostavlja samo kujice. Poludit ću od tih prizora, a da ne velim da ima i cvileža. Užas. Tako me muče crne misli.