Potpuno se slažem o komunikaciji između psa i vlasnika, pogotovo onoga koga je on odabrao za svog favorita. Naš Gizmo je beskrajno senzibilan kad je netko bolestan, no prema meni ima poseban odnos, ja sam mu vjerojatno nadomjestak za mamu koja je jako brzo izgubila živce s njime i njegove tri sestrice...nahranila bi ih i otišla, a s njima se onda igrao srećom, jako dobar, tata i "teta Tara" - lesi koji je odgajao male pekiće...koja je to slika bila...
No, skrećem s teme...prošle godine sam operirala noge, bile su pune rana, zavoja, i prilično je u početku sve to boljelo. Morala sam mirovati na krevetu na koji on nikad inače ne skače. Tada je navalio ko sumanut, pa sam popustila, stavili smo njegovu dekicu i smio je skočiti gore. Tada bi stavio glavicu točno na ranu koja me najviše boljela i tako ležao s anđeoskim pogledom dok god ne bi bol popustio. Onda bi se preselio na drugu ranu...Bio je u stanju to raditi satima. A ja...ja sam se topila od miline.
A nedavno sam se jako razbolila....bile su česte krize i jako loše faze bolesti....I tko bi ih prvi predvidio, skočio mi u naručje i lizao do besvjesti...Naravno moj maleni miš...i bio bi opet kod mene točno toliko da mi bude lakše i da se smiri napadaj.... I sad neka netko pokuša reći da ljubimci nisu lijek i za najteže bolesti. Možda je to malo i sebično s naše strane, naravno da ih nemamo samo zbog toga, no svjedno, moj mali primarijus, kako ga odonda zovem, je najbolji liječnik kojeg znam...
A da zna biti i klaun, zna. To mu je najdraže,kad majmunira, a mi se smijemo. Onda kao dijete majmunira još više da bi se mi još više smijali. Kad suprug dođe doma, pojede i izvali se na kauč, mali frajer uzme "ulaznicu", neku svoju u tom trenutku najdražu igračku i skoči k njemu. U svari nije igračka bitna, bitno je da se gazda uvijek nasmije, a onda frajerčić može skakat po njemu i majmunirat koliko hoće.
A za Božić je napravio nešto što još danas moram svima pričati, pa ću i vama. Kitili smo svi zajedno bor. Oko bora smo slagali maleno selo od keramičkih kućica. Naravno, i on je morao sudjelovati tako da stalno smeta, gurka, gnjavi....Stalno smo ga micali i molili da bude dobar. U jednom se trenutku nadurio i otišao u svoje "sklonište" pod glasovirom. Je, a durenje je trajalo dvije i pol sekunde. Kad, stiže Gizmo i nosi svoju najdražu igračku - gumenu kobasicu i....stavlja je pod bor, uz seoce....to je bio njegov prilog božićnom štimungu u kući. Cijelo vrijeme blagdana je pazio da slučajno netko ne makne njegov "ukras", ako bi slučajno netko nogom pomakao, on se brižno vraćao i stavljao ponovno na isto mjesto...I sad neka netko kaže da nemaju sposobnosti i razmišljati...pa samo im fali da ne progovore.....