Ja sam kao dijete dobila Fox terijera, jer smo stanovali u dvorištu jednog velikog bloka zgrada u centru grada, pa je imao gjde juriti, koparti i raditi svinjarije. Bili smo poznati u gradu kad smo išli šetati...prvo bi jurio Ulix, 10 m ja za njim, a 30 m iza mama i tata. Bio je grozno razmažen, obožavala sam ga. Veterinar je rekao za njega: "znaš od svih pasmina pasa, terijeri su najšašaviji, od svih terijera slobodno možemo reći da su foxići najšašaviji, a tvoj Ulix je bez premca najšašaviji od svih foxića!". No, ništa nije bilo važno, ja sam ga i dalje voljela i beskrajno mazila.
Kad je imao godinu i pol, moji su kupili stan u novogradnji i izjavili da on nije pas za stan i da ga moramo dati. Tragedija, nisam danima spavala,samo sam plakala. Tata ga je odveo jednom lovcu kojeg je poznavao u grad 300-tinjak km od mog grada. Tamo se lijepo snašao i bio najbolji lovac na lisice kojeg je taj čovjek imao.Nakon 10 godina, tata i ja smo se slučajno našli u tom gradu i ja navalila da idemo vidjeti Ulixa. Jedva sam ga nagovorila da to učinimo. Kad smo došli, na dvoruštu se jurcalo desetak prekrasnih, krupnih i njegovanih foxterijera svih dobi. Što mislite, tko je prvi dojurio do mene,skočio mi u naručje i dao veeeeeeeeeeeliku pusu? Nisam se umivala danima, da bi i dalje osjetila njegov miris. A tatu? Tatu je skoro pojeo od ljutnje...nikad mu nije oprostio...iako mu je kod novog vlasnika bilo lijepo. Priznajem, nisam ni ja...
Danas imam svoje dijete, imamo i mnogo životinja, naravno i peseka....i nikome, nikome ih ne damo...oni su naši,a mi pripadamo njima. Zauvijek....