Slično sam doživjela i ja.
Naime nakon Oluje kada se moja majka mogla vratiti u svoju kučicu išla sam prvi puta s njom i u ruci nosila malo prekrasno štene koje će živjeti s njom. Ljubila sam ga svih 2 sata koliko je trajao put. Kad sam došla tamo i vidjela sve ono spaljeno, srušeno, kad sam se susrela sa ostatkom Srba koji su ostali i koji su umjesto isprike i dalje govorili da smo ustaše, odlučila sam da ja tamo više ne želim iči. I nisam išla par godina.
Kad sam nakon par godina išla, tata i moj sin davali su mi instrukcije da ne izlazim iz auta dok me oni ne pokažu psu jer je izrastao u velikog, snažnog i agresivnog psa kojeg nitko nije mogao potkupiti. Došli smo i vidjeli da Đekija nema i ja sam izašla van i krenula prema kući. Odjednom Đeki se pojavio a moji su se zaledili jer je trkom krenuo prema meni. Ne znam ... ja sam se instiktivno čučnula raširila ruke a Đeki mi se bacio u zagrljaj i svu me izlizao, moji nisu mogli doči k sebi. Ne znam, dali me je prepoznao dok sam ga držala u krilu kao bebu ili je prepoznao moju ljubav prema njemu ... ali od tada ništ ame nije moglo spriječiti da svaki vikend idem tamo i obožavam i družim se sa Đekijem