Sram vas bilo, rasplakali ste me... Ja sam svaki dan Bogu zahvalna što sam takva kakva jesam, da volim životinje i mrzim ljude koji im čine nešto nažao. Nažalost mi pasoljupci smo u manjini u ovom pokvarenom svijetu gdje se psi uzimaju kao Accessorise- dodatak obleki za šetnju po gradu kao torbica. Meni je moj Tango koji je samnom bio 13.godina toliko uljepšao život da je nebi znala reći gdje bi ja bila da me on nije tješio. Nije mi bilo lako odrastati jer nisam bila među popularnim klincima nisam bila savršenih proporcija i lica i služila sam tim popularnim klincima za ismijavanje kao i ostatak moje vrste. Jednom sam došla iz škole i počela vrištat i onda plakat na krevetu i došeo je Tango i dao mi pusu i ostao stajat kraj mene i gledat me svojim velikim okicama. U njegovom pogledu sam vidjela nešto što mi je reklo bit će sve u redu, ja sam tu, ja te volim, čvrsto sam ga zagrlila i on se nije ni pomaknuo, strpljivo je čekao da se smirim i da mi se osmjeh vrati na lice i tako je i bilo. tango je bio najbolji prijatelj i psihijatar kojeg čovjek može poželjeti i uvijek bi me došao tješiti kad bi osjetio da nisam sretna čak i kad nebi plakala on bi iz druge sobe to osjetio.