Zara, odlicno si napisala ovo o naivnom pogledu na pesosetnju prije dodira s grubom stvarnoscu. Isti je slucaj i sa mnom, a sad nema tu opustenosti ni jedne jedine sekunde nego samo dobro izvjezbano oko koje skenira horizont i gleda ide li kakav pes agresivac bez lajne, jel' tko po noci razbio kakvu bocu ili bacio komad smrdljive salame, ide li kakav pijanac ili ljudski agresivac da mi pesicu ne supi nogom (jer sam i takve prizore nazalost vidjala), seta li joj kakav krpelj po krznu i sl. Kad god sam samu sebe prekorila zbog neopustenosti i paranoje i malo se opustila dogodila se neka nevolja, pa sam jednostavno stanje koje ja zovem "oko sokolovo" prihvatila kao neminovnost, izostrila sva osjetila i razradila razne situacije unaprijed. Sad setam pesicu bas kao i sto vozim - percipirajuci i anticipirajuci uz maksimalnu koncentraciju i oprez pokusavam usto sto vise uzivati i ne biti pod stresom.