Prošlu smo zimu Moki i ja izašle u jutarnju šetnju i naišle na psa lutalicu koji se motao po kvartu već neko vrijeme prije toga. Kako je moja mazilica luda za lutalicama odmah se usredotočila na njega, a ja sam nastavila šetati. U jednom sam trenutku osjetila nešto na svojoj jakni i čula Mo kako doslovce vrišti. Nikad ju nisam čula da proizvodi baš takav zvuk, zaista jezivo. Uglavnom, taj je pas skočio na mene i počeo me vući za jaknu. Da se razumijemo, bio je stvarno ogroman, a ja ga se nikako nisam mogla riješiti. Ja znam da se on igrao (bar je tako izgledao) ali nikad nisi siguran pogotovo zato što psa ne poznam i stvarno je bio velik. Kako je Mo zapomagala (ja nisam mogla k sebi doći jer nikad nisam bila u takvoj situaciji i uvijek sve pse smatram dobroćudnima) neki su ljudi to čuli pa su dotrčali i počeli vikati na njega što je njega još više razigralo a do tog mi je trenutka već poderao pola leđa na jakni i strgao cijeli rukav. To je sve skupa trajalo par minuta dok ga jedan gospodin nije uspio pogoditi grudom snijega pa je pobjegao. Moram vam reći da mi stvarno nije bilo svejedno, ali nikad neću zaboraviti zapomaganje moje male čuvarice...