ko mala išla sam dragati sve kaj ima 4 noge i ludu sreću da me nijedan pas nije ugrizao,ali sam zato dobila kao odrasla..i od onda imam fobiju od pasa.
frendu su starci otišli na more, društvo se skupilo kod njega, zabavljali smo se na terasi, frend je otišao po sestru, a ja sam morala ići-i otključavam bicikl, a do mene dođe njegov pas-škotski ovčar. sjedne kraj mene i milo me gleda, ja se nagnem i dragam ga po glavi i tepam mu...i tako prošlo par minuta, i najednom on skoči i ugrize me za...pa, za jedan istaknut dio tijela koji mu je bio najbliže dok sam tako bila nagnuta(imaju ga samo žene:p ).
E,sad znam da me peso zapravo nije umiljato gledao, nego jaako nepomično čekao moj prvi krivi potez, ali onda to uopće nisam registrirala.ostao mi je mali ožiljak, sad mogu pričat lovačke priče o tome:zubo

i sve bi bilo bez problema da onda nije počela fobija-malih pasa se uopće ne bojim(imala sam pudlicu 15 godina,i u vrijeme tog ugriza), ali velikih...sve je ok dok me ignoriraju ili dok odmah na početku veselo pristupe, ali us...m se kad pas nepomično stoji i gleda u mene ili ide prema meni i samo me gleda(bez mahanja repom(vlasnik je obično 10 metara iza njega na pločniku)). Zato ne volim i ne odobravam šetnju pasa bez lajne po ulici, jer sad shvaćam one ljude koji se boje pasa( sjećam se jedne epizode Sanje na RTL-u dok je jedna žena koja ima totalnu fobiju opisivala kako joj je svaki dan hodati po ulici)

i mislim da psi osjećaju taj moj strah, koliko god se ja pretvarala da se ne bojim(vjerovali ili ne, oni dobroćudni znaju me i zezat-pa mi vele vuf u prolazu i "smiju" mi se dok se lecnem)

ja ne dam da me to spriječi u kontaktima s velikim psima(pa i volontiram na veterini) i trudim se nikad pokazati strah i racionalno si u sebi objašnjavati situaciju, ali sa svakim nepoznatim nepomičnim psom-opet isto-i to tako godinama.

u međuvremenu me ugrizli pekinezer, koker spanijel i jorkširski terijer-bez ikakvih posljedica za moju psihu

dakle, veliki nepomični psi-dajte mašite repom!!