Nisam se nikad bojala pasa, cak ni kad sam bila jako mala. Mama mi je znala pricati da sam se uvijek pokusavala bacati oko vrata svim njemackim ovcarima u gradu.
I nije mi se nikad dogodilo da me napadne pas, iako kad pomislim na svoje ponasanje sad kad znam malo vise o psima - uh, imala sam srece.
Dok sam bila u osnovnoj skoli smo cesto odlazili na selo kod prabake u okolicu Jaske. U dvoristu je bio pas, njemacki ovcar, jasno na lancu, kojeg je hranio samo gazda, jer mu nitko drugi nije htio prici. Meni su nekoliko puta odrzali predavanje (znajuci za moju sklonost bacanju oko vrata) da je opasan i da bi me mogao napasti.
I dobro, recimo da sam poslusala.
Dok jednog dana moja baka nije bacila pogled kroz prozor i sledila joj se krv u zilama - vidjela me kako grlim doticnog opasnog psa.
Moje objasnjenje je bilo da sam se setala oko kucice i da je pas poceo mahati repom i ja sam mu lijepo prisla i to je bilo to.
Danas naravno ne bih napravila tako nesto, ali mislim da je zanimljivo kako nekad i neznanje moze pomoci - nisam znala d apsi mogu biti opasni pa se nisma ni bojala. A zato sto se nisam bojala me taj pas prihvatio.
Ostali smo najbolji prijatelji dok god sam dolazila tamo.