Mene doduše nikada nije ugrizao pas ali su me uvijek kao dijete jurili, a ja sam nasreću uvijek bila brža što je kada si danas razmislim bila pogrešna taktika. I danas kao odrasla osoba imam strah od velikih pasa ali ne svih. Kada vidim psa sa vlasnikom nekako si mislim pa pas ima vlasnika, dobro je odgojen i neće mi ništa. Najgore je kada vidim dvije tri lutalice zajedno kako laju na cesti - ja se jednostavno smrznem i u glavi počenim tražiti alterenativne puteve do kuće. Što je najgore, obožavam životinje, spremam si kupiti psa, doduše pudlicu jer mislim da bi me velikog psa kada zalaje bilo strah (mada prijatelj ima bijelog retrivera i nas dvoje smo si super prijatelji). Užasno mi je zbog tog moga straha ali ja si jednostavno ne mogu pomoći. Možda da su mi roditelji kao dijetetu poklonili psa, možda bih se toga riješila. Ovako sam smiješna sama sebi ali i žalosna jer me to ograničava da uživam u društvu pasa. Znam da kada ovo pišem mnogim vlasnicim zvučim čudno ali eto nadam se da će taj strah kada budem imala psa nestati.