Da, bilo bi vrlo lijepo da se recimo Akilo smjesti na neciji trbuh, da Alfica skace sa dvosjeda na trosjed jer joj se ne da okolo, da Akilo skrati put prosetavsi malim stolicem da se domogne gazdinog krila i tako to... Jedna konkretna razlika je u tome sto Miu, koja se i inace jako rado i spretno koristi sapicama, poticemo na 'boksanje'. Mi mlataramo rukama, ona sapicama i to je zabavno. Recimo odmah je shvatila sto znaci 'opali ga po nosu'. Kao sto znamo, psi najbrze nauce takve komande. Dok recimo ni u najvecoj ljutnji prema zakonitom ne bi isto zatrazila od Alfe i Ajkija. Vrhunac je zlobe uputiti fakinima molbu da zatraze - od nekoga tko ti nije u milosti taj dan - da dohvati keksic. Kada te oni podsjete sapicama da su tu, jako dobri i da zasluzuju poslasticu, podljev ti ne gine. No porazna je cinjenica da vlasnici malo vecih pasa postaju bezobrazno otporni na bol.
Sto me vodi do sljedece bitne razlike. Alfi nas je znala kaznjavati (opravdano) sitnim grickanjem sjekuticima. Boli ko sam vrag. I to joj bas i nismo dozvoljavali jer ti taj cas probusi kozu, eto krvi do koljena. Dok Miino grickanje ipak je smijesno. Samim time i dozvoljeno. No jucer sam pokusala malu brkatu po dolasku sa posla sprijeciti u skakanju po meni, Alfi, zidu, vratima.... jer je bila sva nervozna sto ljubljeni gazda sporo hoda po stepenicama. I dva dana traje disertacija na temu jel to mene mali gad ugrizao za istaca ili nije :pojma Jedno je sigurno, Alfi bi dobila iste sekunde po riti.