Silver i kod mene je ista situacija kao kod tebe, samo što su kod mene dvojica. A o odskakanju s mog trbuha ne želim niti pričati, jao kako to zna boliti.
Razmišljam o ovom pitanju i mislim da ne bi mogla imati iste kriterije. Ne zato što ne bi htjela već iz realnih razloga. Nemam baš tako veliki dnevni boravak, stan je pun tehnike i malo veći pas od njih dvoje bi sve to porušio. Imala sam na cijeli jedan dan mog nesuđenog psa (tj. nesuđenog mojim roditeljima) u stanu. Riječ je bila o Nj. oštrodlakom ptičaru. Jadnik nije znao što bi u stanu. Na kraju je odustao od fotelje koja mu je bila premala, na kauč se nije mogao sklupčati jer smo mi sjedali na njemu i svoj mir je našao na balkonu. Kad sam vidjela koji je nered nastao u sekundi, repom je porušio sve što je bilo u tom radijusu, pa je skočio na kompjuterski stol a brat mi je imao doživjeti živčani slom kad je to vidio. Isto tako ne znam gdje bi našla toliko veliku posudu da mu bude Wc. Da ne bude zabune, ja obožavam velike pse. Prije nego što sam nabavila svoje pse pitala sam oca da mi da jedno štene iz njegovog legla tj. bretonca. On se otresao na mene i rekao kako to ne dolazi u obzir. Tom psu treba jako puno kretanja, tako da bi na kraju bio on a i ja jako nesretni u toj kombinaciji. Tako se bretoncima divim kad pođem kod roditelja u Dubrovnik. Nakon toga sam sjela i dobro promislila koje su moje realne mogućnosti. Sve je upućivalo na to da moram imati malog psa. Istina, jednog, ali srce je tu bilo jače od razuma. Upravo gledam kako su se njih dvojica sklupčali jedan kraj drugoga na fotelji na koju veliki pas nije mogao stati. Gledam ih kako uživaju, a uživam i ja znajući da sam donijela najbolju moguću odluku u danim mi trenutnim životnim uvjetima.