Još sam uvijek u šoku zbog Sare i načina na koji si ju izgubila.Valjda zato što sam i sama doživjela da je drugi pas pred mojim očima klao mog i ono što sam osjećala u tim trenucima ne bih poželjela najgorem neprijatelju.To su bili najdulji i najstrašniji trenuci mog života,mislila sam da je mrtva,da je gotovo.Sudbina je htijela drugačije,Tina je preživjela,ali da nije,da je tada uginula,mislim da bih onog psa udavila golim rukama,koliko je u meni bilo bijesa i očaja.I isto sam krivila samu sebe-zašto se nisam okrenula i vidjela da trči prema nama,zašto nisam bila dovoljno brza da ga zaustavim,zašto sam uopće išla tim putem...
Sad mi je jasno da je neke stvari u životu nemoguće predvidjeti i izbjeći i da čak i najbolja skrb i pažnja može dovest do tragičnih događaja.Dajemo sve od sebe,a najboljem se možemo samo nadat.Žao mi je samo što se ovakve stvari događaju dobrim ljudima kao što si ti Freya,koji to najmanje zaslužuju.Isto kao i dobrim životinjama,kao što je Sara.
Još jednom,strašno mi je žao zbog ove tragedije i nadam se više nikad nećeš doživjeti ovako ružan gubitak člana obitelji.A Sarica je sigurno sad na nekom jako lijepom mjestu gdje čeka vaš ponovni susret i ona ti sigurno ništa ne zamejara jer zna da si ju voljela najviše na svijetu.