"Ako je i vikend udomljenje, pas će barem kroz vikend osjetiti travu, trčati, šetati, mazit će ga neke ruke, pričat će mu netko priču! A možda bude i više od toga! Možda prvi mjesec dana i bude traume, ali onda će naučit, kada se vikendi počnu ponavljati, da kroz neko vrijeme nakon dana provedenih u boksu, slijede lijepi dani!"

Rekla bih da je ovo što je Borna napisala smisao ovakvog načina rada s psima u azilima. Naime, neki psi se zaista nikada neće udomiti, pa kako da im se onda uskratiti mogućnost da povremeno i još k tome u nekim redovitim intervalima na koje se mogu priviknuti, žive dio svog psećeg života kao psi? Uzet ću za primjer Boxija koji već godinu dana živi u vrlo malom, rekla bih luksuznom hotelu, gdje pažnju vlasnice dijeli s najviše 10 pasa, a češće s 5-6. Kad sam ga odvela u Maximir, gdje je proveo 6 sati, bio je tako normalan, sretan, kao da je napokon na pravom mjestu. Kad sam ga vratila bio je umoran, spavao je kao beba i sigurno sanjao livadu, šumu, jezero, pseću gužvu. U šetnji Maximirom izmjenilo se četvero ljudi, svi su ga grlili, mazili, hranili, bio je u centru pažnje - pas osjeća ljubav, to svi znamo. I kamoli sreće da ga možemo češće ovako izvoditi u svijet. Pas je rob navika, i to je poznato, pa ako se navikne na šugav život u azilu, još prije će se naviknuti na lijepe vikende provedene s dobrim ljudima.

Jedino Lara, čini mi se da naše društvo još nije spremno na ovakvu inkomodaciju. Možda da odaberete pse koji su najduže u azilu i kojima je ovo najpotrebnije, njih nekoliko. Jer, bez obzira na to što bi se neki mlađi i zgodniji mogli zavući privremenim udomiteljima pod kožu, mislim da smisao ovog nije trajno udomljavanje nego pružanje psima, makar povremeno, osjećaja doista pravog psećeg života. I da to budu ljudi koji su spremni održavati ritam, da ne uzimaju adhok svaki put drugog psa onak malo za igru. Ovo je veliki zalogaj ali prava stvar:thup