I ja bih iznijela sličan stav Lari. Naime, ovdje se profiliraju dva mišljenja, možda nisam u pravu!
I Lara i ja volontiramo u azilu ili kako to već nazvati!
Činjenica je da se i meni slama srce pri pomisli možebitnih trauma vikend udomljenja, ali koja je alternativa??
U Čakovcu je 100 pasa. Trećina je zatvorena u bokseve po dva psa zajedno, nažalost. Ostali su slobodnjaci u nekoliko prostora. Neki vjerojatno nikada neće biti udomljeni!
Koja je alternativa psu, koji je zatvoren u boks sa žičanom ogradom u nekoliko kvadrata. Nuždu vrši u tom prostoru, tu spava, tu jede, tu je sav njegov život! U nekoliko kvadrata!
Danas mi je jedna volonterka rekla da je došla na ideju da im posadi malo trave u tegle, kako bi tu istu travu barem pomirisali tokom dana!
Ti jadnici ne spavaju ispruženi, već vrijeme provedu na krovu pasjih kućica u boksevima ili u samoj kućici, ostalo je prostor za nuždu! I same znate da pas ne odmara tamo gdje vrši nuždu!
Alternativa??
Ako je i vikend udomljenje, pas će barem kroz vikend osjetiti travu, trčati, šetati, mazit će ga neke ruke, pričat će mu netko priču!
A možda bude i više od toga!
Možda prvi mjesec dana i bude traume, ali onda će naučit, kada se vikendi počnu ponavljati, da kroz neko vrijeme nakon dana provedenih u boksu, slijede lijepi dani!
Ja ne gledam te pse kroz prizmu vlastitih pasa ili pasa koji se udomljavaju na način da ih se udomljava iz nečije kuće, nego gledam te pse kroz rešetke metalnih bokseva sa ispruženim šapicama koje vapiju za dodirom nečije ruke, pogledom iza kojeg se skriva samo očaj!
Ako Ameri drže da su za pse to pozitivna iskustva, a očito jesu jer i dalje nastavljaju s tim, zašto isti princip ne bismo prihvatili i mi?