samo jedna lagana digresija....
kada smo poceli setati pse,prije godinu dana,puzali su po zemlji,nisu htjeli hodati,bojali su se vanjskog svijeta jer su navikli na tamu,smrad,buku,kavez ili box...vukli su prestravljeno nazad u svoj box,jer su tamo ,naravno ,osjecali sigurnost....malo po malo poceli smo ih voditi izvan dvorista,po livadama i po sumi - bili su jako napeti i stalno pokusavali natrag u svoje dvoriste,a onda brzo unutra u box...neki uopce nisu htjeli setati...takva je bila i Lara i Sara i Aruba...a sada ...kad se vracamo iz setnje,neki legnu vani jer ne zele natrag...da bi svi bili prosetani,neke moramo vuci natrag u kavez...ljudi,srce nam se para svaki puta-na to se covjek ne moze naviknuti!!...sada su ludi kad nas vide,jer znaju da idu setati...pitam vas da li mislite da je mozda bilo bolje prije kada nisu znali za vanjski svijet i za setnje?Govorimo o psima koji su tu dugo i neki od njih mozda nikada nece naci udomitelja...ja bih dobro razmislila prije nego sto bih im ukinula sansu da barem privremeno budu kod nekog skrbnika,a naravno,uvijek postoji sansa da se dogodi neki "klik" pa da mozda ostanu ili nadju dom kod prijatelja,susjeda,itd...ma sama promjena vec bi im dala nadu da zive za nesto...
savjet smo pokupili od ljudi koji se desetljecima bave udomljenjem pasa iz azila,i podrsku imam samo od nekog tko volontira u azilu i kao i ja sanja te pse i stalno razmislja kako da im pomogne...