Jedan tužni istraumatizirani pas je proveo jednu noć sa mnom i mojim dečkom. Kada sam ga sutradan vodila u box, srce mi se slamalo.Bojala sam se da sam isto i učinila njemu jer se nije htio maknuti s Kameinog ležaja kada je shvatio da ga vodimo negdje.No, sad ga redovito posjećujem i mislim da mi je oprostio što ga nisam zadržala (nemam gdje s njim, iako mi je to trenutno najveća želja - da i on živi sa mnom), barem mi tako govori veselo mahanje repa kada dođem po njega.
Nego, ne bih se usudila opet ga uzeti doma pa vraćati. To je za jače od mene. Ja sam po tom pitanju još dijete.
Ipak, ne bih znala reći jeli to dobro ili loše. Nadam se da psi nisu jako tužni kada ih vrate u azil, već da se vesele svom psećem društvu i da su barem malo bili sretni u nečijem toplom domu.