coco charmel
(2/4/06 22:50)


Yellena, ispričat ću ti ukratko jednu priču. Bio jednom jedan pas kojeg je pogazio auto. Dobar čovjek ga je spasio, platio operaciju, liječenje, stacionar, hotel, trening socijalizacije - kroz 6 mjeseci to ga je stajalo 2 soma eura. U međuvremenu je pas udomljen, pa pobjegao, demolirao dva stana, ugrizao ruku koja ga je hranila i napokon je neudomljiv pas udomljen na lanac. Doduše, on je na lancu koji je zakvačen za klin u zemlji, dugačak 5 metara pa ima radijus kretanja od 10 m, ima izoliranu kućicu, svoj travnjak. Doduše, on nejde u jedan slobodan đir dnevno već ujutro s vlasnikom šeta nasipom sat vremena, a popodne najmanje 2 sata. Kad su vlasnici doma, on nije u komadu ni sat vremena sam, jer stalno izlaze van da ga maze i igraju se s njim. I znaš što? Nisam vjerovala očima ali on je sretan. Ne zato što je na lancu već zato što napokon negdje pripada i što se osjeća SIGURNO - ima svoju kućicu, svoj teritorij, svoje ljude. Nije više prestrašen i nema onaj pogled i kretnje "ako mi se približiš ili ću pobjeći ili ću te ugristi". Dovoljno je bilo ludo što su ljudi uopće uzeli takvog psa, upustili su se u gotovo beznadežnu avanturu i ja sam brojala dane kada će biti vraćen u hotel što je za njega mogao biti samo veliki korak unazad - život u boxu, bez vlasnika koji mu je očajnički trebao, sa psima koji su mu bili konkurencija. Ponekad psima treba puno manje nego što im pružamo i ponekad mislimo da smo im pružili puno, a njima očajnički treba upravo ono što nam nije palo napamet da im damo. Tako će i Božo silom prilika biti na lancu i nadam se da će mu to pomoći da shvati da mu je tu dom i da u zimskom periodu neće bježati od kuće. Vlasniku bi svakako trebalo preporučiti da ga da kastrirati. Nadam se da će Božo biti ok i da će nas Dida koji put izvjestiti kako je :luck :luck :luck