Na kraju bih samo rekla slijedece:
moja logika je ovakva: Pino je pas kojeg su tukli, mučili, koji je preživio šinterski lov i 30 dana u šinteraju. On je kao posljedicu svega toga podesio svoj obrambeni mehanizam tako da se boji svakog čovjeka i da mu radi ono što je od čovjeka naučio i doživio, a to je da ga napada. Ne zaboravimo da su psi vrlo vjerni imitatori ponašanja nas, koji sa njima živimo. taj pas to radi zato jer se boji za svoj život i zato jer se brani od onoga što je mnogo puta doživio, a to su udraci. Dakle, on je čovjeka zamrzio i zato mu ne treba i ne nedostaje. On se 4 puta dnevno istrči na livadi,a nakon toga mirno ode u svoj veliki box, na svoj ležaj, gdje jede i spava. 4 puta dnevno izlazi, ljudi mu ne nedostaju, jer on ne zna što je ljudska toplina. usudila bih se reći da je Pino zadovoljan. Njemu ne nedostaje topao dodir, jer ga nikada nije ni imao i ne nedostaju mu šetnje na lajni, jer se sam istrčava po livadi. A onda u miru ode na svoj ležaj i zadovoljan je. Njemu nitko ne smeta i isto tako on ne smeta nikome i nikoga ne ugrožava. Nitko ga ne tuče, pa nema ni modrica, osim onih psihičkih, neizbrisivih, radi kojih ima život takav kakav ima. A kad su vam tog Pina puna usta, evo vam i njegova slika, da barem znate kako izgleda životinja koju bi uvjetno rečeno "eutanazirali", jer, podsjetimo se, eutanazija podrazumijeva skraćenje patnji, kojih ovaj pas, od kada je na sigurnom i zaštićen od ljudi, nema. Jer, podsjetimo se, ne treba ljude zaštititi od Pina, njega je trebalo zaštititi od ljudi, bez kojih, kako se priča, ne može. Moš mislit.
To su mu ljudi i napravili.