Eh, idem malo i ja filozofirat na zadanu temu. ;) Iako nisam clan nikakve udruge uzimam si za pravo da iznesem svoje misljenje na ovu temu jer je ovo ipak forum koji sluzi upravo tome – iznosenju nasih misljenja i stavova, bili mi aktivno, pasivno ili nikako ukljuceni u spasavanje nezeljenih zivotinja. U biti mi je nekako vrlo bliska mom promisljanju Zcccrv-ica koja je postavila jako dobro pitanje – bih li uspavala vlastitog psa da kod kuce imam agresivca koji je napao covjeka. Bih, ukoliko ne bih otkrila zdravstveni razlog koji ga je nagnao na tu agresiju prema covjeku. To je bilo pitanje koje sam si postavila jos davno prije nabavke samog psa, i odgovor je uvijek bio isti, neovisno o tome sto imam pripadnika tzv. „opasne pasmine“ – jednako bih postupila i da imam manjeg psa koji se ne svrstava u tu kategoriju. Teska srca, ali trijezne glave – ucinila bih to. I da, uzimam si za pravo ljudski zivot staviti ispred zivota agresivnog psa. Da mi pas „skroji“ neko djete osim sto bih si sama to tesko oprostila, izgubila bih povjerenje u njega. Mada je tretiran kao clan obitelji, on ipak u jednu ruku nije „ravnopravan“ clan obitelji, vec se od njega ocekuje da se ponasa u skladu sa onim kako se trebaju ponasati psi koje drzimo kao ljubimce – odgojeno i pristojno i ne smije napadati ljude. Iako nisam majka, vjerujem da bi svaka majka stavila zivot svog djeteta ne samo ispred zivota svog kucnog ljubimca, vec i ispred svog vlastitog. Eto, analogno tome i ja si uzimam za pravo staviti ljudski zivot ispred zivota psa koji napada. I moze meni srce krvariti zbog toga sto je eto netko drugi kriv sto je pas ispao takav kakav je, bila u pitanju genetika, zlostavljanje ili ne znam koji razlog, ako se radi o psu-napadacu koji nema nikakve sanse da ikada bude udomljen, apsolutno mislim da ga je potrebno uspavati. Osobi koja je vlasnik takvog psa i odluci drugacije mogla bih opravdati takvu odluku jedino ako je u stanju brinuti se o tom psu na nacin da vise nikada ne ugrozi niciji zivot. I naravno da mi se tu odmah postavlja pitanje – a kakva je to kvaliteta zivota za tog psa koji ce dozivotno biti zatocen. Usporedjivati pse i ljude mi uopce ne pada na pamet i povlaciti paralele sa ubojicama iza zatvorskih resetaka, jer psi ipak nisu ljudi.
No, ako promatram udruge i njihov rad, znam da kod sve i jedne postoji kronicni nedostatak sredstava. Zivotinja koje treba spasavati uvijek ima vise od smjestajnih kapaciteta po azilima, uvijek je potrebno vise novaca nego sto se ima za njihovo lijecenje, prehranu i smjestaj. Dobar dio udruga placa te usluge na „đem-do“ i dugovi se gomilaju. U tom kontekstu gledano, apsolutno ne mislim da bi udruge trebale spasavati zivotinje pod svaku cjenu – vec bi zaista trebale, kao sto je to Misito rekla, napraviti neku vrstu „trijaze“ pri cemu ih nece voditi srce vec bistra glava. Je li bolje utrositi sredstva na spasavanje nekolicine „udomljivih“ pasa, ili ta ista sredstva utrositi na spasavanje jednog, tesko bolesnog, starog psa, ili pak na spasavanje jednog totalnog agresivca koji napada ljude, ili pak neke istraumatizirane autisticne psece duse koja je apsolutno neudomljiva? Za mene tu nema dileme i razum mi jasno govori sto bi bilo bolje. Utrositi sredstva kojih ionako nema nikada dovoljno na one, da ih tako nazovem „udomljive“. Nedavno je Bullmaja u topiku o psima agresivnim prema ljudima, postavila linkove na dva vrlo zanimljiva americka topika o psu koji je ugrizao djecaka za lice iz cista mira. Naravno, vlasnica psa nije zadrzala jer vise nema povjerenja u njega a ima dvoje djece i nije vise sigurna za njih, a psa je odlucila smjestiti kod uzgajivaca od kojeg ce krenuti putem svoje daljnje sudbine preko nekog „rescue guy-a“ tko zna kome, i svi su tamo prilicno jasno izrazili svoje stavove – psa je trebalo uspavati jer je samo pitanje kad ce gricnuti nekog slijedeceg i kako ce to taj puta proci – da li samo sa brdom savova na licu ili jos i gore. Pri tom su joj se javljali i ljudi koji kazu da su i sami bili u rescue organizacijama i da je pravilo da se agresivni psi ne daju na udomljavanje. Pse koji napadaju se uspavljuje. Moje razmisljanje apsolutno ide u smjeru da je bespredmetno utrositi brdo novaca na takvog neudomljivog psa ako se za ista sredstva moze pomoci drugima „udomljivima“. Takodjer mislim da bi bilo i opet bolje utrositi sredstva (kojih napominjem stvarno uvijek nedostaje u svim udrugama bez obzira na to kolike im donacije bile) koja se trose za „neudomljive“, na kastracije prije odlaska u novi dom, kako bi se pokusao izbjeci taj zacarani krug nezeljenih pasa i macaka kojem imamo priliku posvjedociti i u vec ovdje navedenom topiku, kao i u Susinama, a takvih primjera sasvim sigurno ima jos puno. Eto, da zakljucim ta svoja razmisljanja – po mom misljenju na pitanje „Spasavanje zivotinje pod svaku cijenu – da ili ne“ je odgovor „ne“.