Ovo je jako bolna i jako ozbiljna tema. Svatko od nas je drukciji i drugacije reagira na drasticne situacije. Mislim da si kao pojedinac koji se brine za samo doredeni broj u mom slucaju macaka mogu dozvoliti luksuz da ne uspavljujem bolesne macke o kojima se brinem, nego se borim do kraja i svim sredstvima da im olaksam i maksimalno produzim zivot. Upravo kroz te njihove bolesti i umiranja i moju nemogucnost da donosem tu vaznu i presudnu odluku kad je kraj, postalo mi je jasno da nisam emocionalno dovoljno jaka da se brinem o vecem broju zivotinja. Kad postoje jako konacne i u nasim prilikama skromne mogucnosti brige oko zivotinja morala bi kod ljudi koji se bave s time postojati odredena doza racionalnosti da su u mogucnosti napraviti trijazu i odluciti na koji nacin mogu pruziti sto vecem broju zivotinja sto bolju i kvalitetniju brigu. Ne znam koliko golo odrzavanje na zivota po svaku cijenu ima smisla. Ipak ja nisam nikad bila u stanju reci sad je dosta.