Takvih "neudomljivih" pasa je jedno 100 puta vise od udomitelja koji bi bili spremni na zivot sa takvim psom.Nezavidna brojka.Pitaj bilo koga sto ocekuje od psa i kriteriji su uglavnom 99% slicni.Morao bi se naci totalni altruist koji bi bio zadovoljan cinjenicom da ga pas bas ne slusa,ne da se mazit,demolira kucu,radi vani scene,ne iskazuje ljubav i zahtijeva 24h skrb.Ajde jos da zivim u nekoj selendri sa ogromnim prostorom i dalje od drugih ljudi i pasa,pa nek mu bude.Neka trci po livadama,izivljava se itd.
Ali od pasa u gradu se ipak ocekuje neki osnovni bonton.Prije ili poslije moras izaci s njim van i susrest druga ziva bica.A onda nastaju ekscesi,neugodnosti,problemi.A i to sto je zatvoren i cijeli dan moze grist namjestaj nije neka sreca.
U danasnjem svijetu gdje svi cijeli dan jurimo poslom,faxom ili obiteljskim poslovima,covjek si ne moze
priustit bit pasji rob.Dodes doma mrtav umoran i onda te jos doceka cangrizavo i destruktivno stvorenje koje je "preuredilo" pola kuce dok te nije bilo.A na mazenje ti uzvrati ugrizom ili bijegom od tebe.Po toj logici covjek bi mogao drzat i krokodila i dobit jednaku dozu ljubavi,ali jedinstven dozivljaj tracka prirode u stanu.
Takve zivotinje imaju pravo na zivot i trebalo bi im omogucit egzistenciju,ali da su "udomljive" po nasim ljudskim kriterijima-tesko.Ipak svi mi nesto ocekujemo nazad za pruzenu ljubav i skrb.Ne treba bit puno,ali nesto ipak treba.Jer odnos koji smo mi imali sa nasim psom bi se mogao usporedit kao odnos zdrave osobe i one u komi-ti se brines o njoj,volis ju,a ona samo vegetira.Nije njena krivnja i mozda i ona nesto osjeca u tom svom dubokom psu,ali to neces nikad doznat.Pa ostaje opcija polemiziranja o tome sto ona zapravo osjeca i je li svjesna onog sto mi osjecamo za nju i treba li provest cijeli zivot uz njen krevet ili nastavit dalje.10% altruist,90% egoist(iliti ostali).