Da, racionalnost i veliko srce je dobitna kombinacija. Ali otvara se mnoštvo pitanja, a odgovori na njih otvaraju slijedeća pitanja. Nema pravih odgovora i racionalnih rješenja dokle god pitanja nameću nova pitanja ili pitanja ostaju bez odgovora. Naprimjer:
Otkud nam pravo da odlučujemo što je za životinje dobro? Zato što smo se umiješali u prirodu i za nju smo odgovorni. Tko nam je dao pravo da se umiješamo u prirodu? Sami smo si dali pravo, jer smo na vrhu evolucijske piramide. Po čemu je to dokaz da razumijemo što životinje osjećaju i da radimo u njihovom interesu? Koji je kriterij racionalnog razmišljanja kad su u pitanju živa bića koja nisu ljudi? Ovakva bih pitanja mogla postavljati u nedogled, sve dok se nebih obeshrabrila kao što mi se povremeno i događa.
Ono što mi se čini ključnim pitanjem do kojeg bih došla ovom igrom pitanja i odgovora je kako je moguće objasniti / razumijeti životinje mjereći ih ljudskim mjerilima, vrijednostima i time dobiti pravo da odlučujemo o tome što je za njih dobro, a što ne? Ponekad mi se čini da smo svi mi koji volimo životinje hladni prema njima, uvjereni da su naše moralne vrijednosti primjenjive čak i na zrnca pijeska.
Kao odgovorni vlasnici navlačimo pse okolo na lajnama, trudimo se da ne stradaju u prometu i da ljudi ne stradaju zbog njih, nastojimo ih prilagoditi našem ljudskom redu stvari pod raznim izlikama. Najuvjerljivija je i vjerojatno istinita, da su nas psi sami slijedili kroz povijest pa tako i dok smo gradili gradove i sada nemaju kud. Kao prilagodljivi, inteligentni strvinari pristaju na sve što ljudi od njih traže. Ponekad i glume ljude. Savršeni su nam. Zloupotrebljavamo li ih zbog toga? I dokle smijemo ići s tim?
I to naše veliko srce:hm Znam primjere gdje je veliko srce preraslo u psihičku bolest, pa se prema našim, ljudskim kriterijima ovdje veliko srce može izjednačiti sa zlostavljanjem gdje naravno, životinje nisu krive ali su se našle u kući strave i užasa i tako su spašene lutanja, neizvjesnosti i djelomično gladi. A opet, ako je nagon za životom jači od svega (a pretpostavimo da je kod životinja jači nego kod ljudi, jer one ne racionaliziraju stvari i i ne izvršavaju samoubojstva) onda Yeleninom rotu nemamo pravo uskratiti život kakav god da je. Ne zbog priča o snazi duha, jer to nije životinjska kategorija, već stoga što naše moralne vrijednosti nemaju nikakve veze s nagonom za životom tog psa.
I na kraju da spomenem Boxija. Boxi je kao što sam već rekla takav pas koji bi zauvijek mirno zaspao napušten da ga nismo spasili. Pošto smo ga spriječili u tome, njemu je opet dobro. Imali smo dobre namjere, uvjereni najprije da ćemo naći vlasnika, kojeg smo i našli ali ga on nije htio nazad. Slijedeća dobra namjera je bila da ga udomimo. Slijedeća dobra namjera je bila da ga operiramo kako bi ga mogli udomiti - njegova dob je u nesuglasju s našim nadama, pa on i dalje živi u boxu. Mi kombiniramo, mislimo na njega, bavimo se njime, animiramo potencijalnu udomiteljicu koja se lomi sa svojim dilemama, a za to vrijeme Boxi leluja kroz život. I ono što demantira sve ovo gore što sam napisala - on je jedini pas kojeg sam upoznala u životu koji bi i smrt primio bez straha, kad bi čovjek rekao da je to ok. Prestrašno je što smo mu mi ljudi napravili. Toliko je njegovo povjerenje u ljude da nema ni nagon za životom. Zato nebih nikad mogla odlučiti da se Boxi uspava osim kad bi osjećao strašnu fizičku bol. Jer, njega smo izmislili mi ljudi, a ja ne mogu nositi krivnju drugih ljudi sama, a ni u društvu. Pa moje dileme ostaju i dalje.