Coco pise:

Quote:
Bullmaja pise: '... no umjesto nje je u tom izvrsnom domu mogao biti zbrinut pas koji bi vise uzivao, mogao prihvatiti vise pruzene ljubavi u svim oblicima, i uz koga bi ljudski clanovi obitelji uzivali vise, a sigurno ga ne bi voljeli manje nego Lunu.' Meni je ovo diskutabilan stav. Znaci li to da je i sposobnost uzivanja u pruzenoj ljubavi kriterij prema kojemu bi se trebalo suditi koji je pas 'udomljiv'? Pa Luna prihvaca tocno onoliko ljubavi koliko moze, ni više ni manje. Ona je takva, sa svojom pricom, svojim traumama, strahovima, potrebama, radostima, zeljama, navikama. Pa i mi ljudi smo takvi, zar ne? I ponekad drugim ljudima idemo beskrajno na zivce zbog toga. I oni nama. Pa opet svi nekako zivimo zajedno, takvi kakvi jesmo, razliciti.


Mislim da bi i sposobnost uzivanja u pruzenoj ljubavi takodjer trebala biti kriterij (vidi Asjinu pricu). Pogledaj pruzenu ljubav ne kao intenzitet osjecaja, vec kao kapacitet, konkretan oblik necega sto udomitelj nudi psu... nesto sto ako nije iskoristeno, zapravo propada, kao rucak kojega nitko nije pojeo. Zamisli udomitelja A, mladju osobu koja puno izlazi i seta, voli izlete u prirodu, ima velik krug prijatelja od kojih mnogi imaju pse i bave se njima, i zainteresirana je za obuku psa i mozda sport poput agilitija. I udomitelja B, stariju osobu koja je daleko staticnija i mirnija, i ima sigurno dvoriste. Udomitelj B moze osjecati intenzivniju ljubav prema psu nego udomitelj A, ali zivot kod udomitelja A ce prosjecnom psu biti sadrzajniji i zanimljiviji, jer ce A pruziti psu vise od tople rijeci i milovanja (na sto obicno pomislimo kad spominjemo ljubav prema zivotinji) -- sto se mene tice, bez obzira na intenzitet osjecaja, vise ljubavi pruza A. I sad, smjesti kod A jednog strasljivog, njeznog, osjetljivog psa koji je nepovjerljiv i tesko prihvaca ista novo, i kroz sva druzenja, izlete, susrete prolazi nevoljko, no kako ga vlasnik vodi sa sobom jer zeli sve dijeliti sa svojim psom, pas nema izbora. Smjesti istog tog psa kod B, gdje pas ima osjecaj sigurnosti i mira i nije prisiljen ni na sto -- udomitelj ga svaki dan podraga i nahrani, malo poprica s njim, rijetko se nesto novo dogadja... Jos gore, smjesti kod A tesko traumatiziranog, autisticnog psa, koji je mozda i mentalno retardiran i koji je jedino koliko-toliko zadovoljan ako ga nitko ne gleda i nitko ne dira i nista se oko njega ne dogadja, jer ga sve i svatko plasi i uznemirava. A sad smjesti kod A otvorenog i veselog, aktivnog psa koji obozava setnje, igru s drugim psima, lopticu, goste, voznju u autu, itd itd (ako ima nekih problema u ponasanju, A je spreman/spremna ici u skolicu i raditi s psom da se to rijesi ili barem korigira). Koji ce pas imati vise koristi od svega sto A pruza -- prvi, drugi ili treci? S kojim ces udomljenjem biti zadovoljnija i imati osjecaj da si napravila pravu stvar, jer da pas uziva u svemu sto udomitelj pruza?

Problem je u tome sto bi A vrlo vjerojatno zavolio i ovog prvog psa da mu ga das, i snalazio bi se nekako s njim i ne bi ga dao od sebe -- zato sto ga voli. Pa svi mi koji smo normalne ljudske osobe smo takvi. No, je li to najbolji moguci izbor, i za psa i za covjeka? Kad izbor vec postoji i nije bogomdana stvar?