Bullmaja piše: '... no umjesto nje je u tom izvrsnom domu mogao biti zbrinut pas koji bi vise uzivao, mogao prihvatiti vise pruzene ljubavi u svim oblicima, i uz koga bi ljudski clanovi obitelji uzivali vise, a sigurno ga ne bi voljeli manje nego Lunu.'
Meni je ovo diskutabilan stav. Znači li to da je i sposobnost uživanja u pruženoj ljubavi kriterij prema kojemu bi se trebalo suditi koji je pas 'udomljiv'? Pa Luna prihvaća točno onoliko ljubavi koliko može, ni više ni manje. Ona je takva, sa svojom pričom, svojim traumama, strahovima, potrebama, radostima, željama, navikama. Pa i mi ljudi smo takvi, zar ne? I ponekad drugim ljudima idemo beskrajno na živce zbog toga. I oni nama. Pa opet svi nekako živimo zajedno, takvi kakvi jesmo, različiti. Lala je bila toliko istraumatizirani pas da mjesecima nije htjela hodati. a danas je vesela kujica, s pristojnom dozom samopouzdanja u kojoj njezini vlasnici uživaju.
Što se tiče suradnje udruga s profesionalnim trenerima pasa, to izvrsno funkcionira kad se može platiti. Primjer je naš Max koji bi bez trenera i sponzora koji je sve platio postao 'neudomljiv' pas. Profesionalci od toga žive i ne može se očekivati od njih da volontiraju. Premda se od slučaja do slučaja (psećeg) i njih može zainteresirati da manje probleme riješe bez naknade. Osobno bih već potražila stručno mišljenje o Pinu. Ne vjerujem da bi ijedan profesionalac ovo mišljenje naplatio.
A što se tiče kontroliranog uzgoja i utjecaja pasa jedne na druge, pa to su normalne životne stvari. Svi znamo priče o rotovima plahim ko pudlice i pudlicama zvijerima. Psi su životinje čopora i društvena bića pa pokupe svašta od drugih pasa, i mačaka i ljudi. Rizik uvijek postoji.
A što se odabira udomitelja tiče, pa naravno da čovjeku treba naći psa kakvog želi, jer ne želimo da pas bude vraćen. Udruga bi trebala biti dužna udomitelja upoznati sa zdravstvenim stanjem, navikama i temperamentom životinje To kao obaveza treba stajati u ugovoru o udomljenju koji obavezuje koliko udomitelja toliko i udrugu. Kad su neke kolegice iz drugih udruga vidjele ugovor Future, rekle su da to nitko normalan neće potpisati. A od 138 onih koji su ugovor pročitali, samo ih je dvoje odbilo ga potpisati. Udruzi je unatoč tome vraćeno 11 pasa i svi su udomljeni kao štenci, pa su ljudi shvatili da nisu dorasli zadatku. Od njih 11, 4 ih vratilo psa ucjenjujući, a ostali su pričuvali psa do novog udomljenja. Pouka koju smo izvukli je da više ne dajemo štence u obitelji s malom djecom koje nikad prije nisu imali psa. Jer svi su nam do jednog vraćeni. Također su isključeni podstanari osim bračnih parova koji imaju roditelje u Zagrebu, a koji također posjeduju psa. Ako roditelji ne posjeduju psa, onda se od udomitelja traži da po psa dođe s jednim od roditelja.
Naravno, računa se s tim i da ljudi lažu, pa tu treba biti psiholog i postavljati 'nevina' pitanja prije nego udomitelj shvati u kojem smjeru pitanja idu.
Osim toga, često se u razgovorima s udomiteljima nailaze na ljudske drame koje treba uzeti u obzir, ne podlegnuti im na štetu životinje, a opet ostati čovjek i biti sposoban za empatiju.
Sve u svemu, daleko je udomljavanje od stihije, barem u našoj udruzi.