Quote:
To je žena koja, kako sam razumijela, spašava isključivo određenu pasminu.Ovo objašnjava postupanje s hibridima malamuta i vuka. Umjesto da pusti ta stvorenja da žive u divljini, ubija ih da bi očuvala pasminu. Ovo je snobovska budalaština. Kakav je to način, birati hoćeš li spasiti psa samo po tome da li je čiste krvi da bi održala vrstu aljaških malamuta? Ovo o čemu Linda Smith priča je biznis, koji je doduše težak, ali je biznis i izrazito je pokvareno selektivan. Po toj teoriji bi za očuvanje čistokrvnih pasmina, trebali bi sve križance potamaniti.


Draga Yellena, prije no sto nesto o cemu nista ne znas nazoves snobovskom budalastinom, bilo bi uputno pokusati nesto saznati o tome.

Pasminske udruge za spasavanje pasa i macaka rasirena su stvar na Zapadu i, koliko shvacam, prilicno dobro funkcioniraju. Formiraju ih uzgajivaci i ljubitelji odredjene pasmine. Uzgajivaci zato sto im je do pasmine stalo i smatraju da su, zato sto tu pasminu uzgajaju, duzni pomoci pripadnicima pasmine koji se nadju u nevolji, cak i ako to nisu psi iz njihovog uzgoja. Mnogi smatraju da je to i apsolutna moralna duznost uzgajivaca: "If you don't rescue, don't breed." Takve udruge preuzimaju pse odredjene pasmine (mnoge preuzimaju i krizance te pasmine) od vlasnika koji se za njih vise ne mogu ili ne zele brinuti, te iz azila i sinteraja. (Pronasla sam negdje podatak nekog sinteraja da oko 2 posto pasa iz njihovog sustava preuzimaju pasminske udruge -- na brojku od nekoliko tisuca pasa koji se u tom sinteraju nadju godisnje to stvarno nije malo, a ako je postotak priblizno isti za sve one puste milijune pasa i macaka koji se godisnje nadju u americkim sinterajima, dolazimo do stvarno velike brojke.) Po cemu pas bolje prolazi ako se umjesto u prosjecnom azilu ili sinteraju nadje u rukama pasminske udruge?

Mnoge se pasmine (najvise pit bull, te rjedje moloske pasmine i krizanci istih koje neinformiranima, ukljucujuci jako cesto i osoblje sinteraja i azila, izgledaju kao pit bull) automatski uspavljuju u mnogim sinterajima i azilima, te se uopce ne nude udomiteljima, jer se smatraju opasnima. Mnogi savrseno udomljivi psi tako budu usmrceni bez ikakve sanse. Uzgajivaci i ljubitelji bez problema identificiraju takve pse (rjedje pasmine tipa cane corso, presa canario, dogo argentino i slicne, pa cak i cesce poput bullmastiffa su uzgajivacima i ljubiteljima lako prepoznatljive, ali ce ih sinteraj bez problema uspavati kao "krupnog pit bulla").

Pas u rukama takve udruge ima puno vise sanse da doceka udomljenje, tj. ostane ziv. Vecina US sinteraja i mnogi azili uspavljuju pse po isteku odredjenog roka bez obzira na temperament, zdravlje itd. Znaci, i lako udomljiv i neudomljiv pas imaju isti tretman, s velikom sansom za smrt. Pasminska udruga ce agresivnog ili vrlo bolesnog ili vrlo starog psa uspavati odmah ne troseci sredstva na njega, a psa koji je zdrav i ispravnog temperamenta drzati koliko god treba dok se ne nadje udomitelj.

Takve udruge nemaju nekog vlastitog prostora gdje bi psi bili po boksovima, vec su psi smjesteni u obiteljima volontera udruge, gdje imaju puno kvalitetniji zivot, i psihicki i fizicki i sanitarno, i gdje njihovo ponasanje promatraju ljudi koji razumiju i poznaju pasminu i njezine karakteristike. Ono sto je, recimo, uobicajeno i normalno za njemackog ovcara nije ni normalno ni uobicajeno za bigla... volonter takve udruge moze puno bolje procijeniti, pa i korigirati ponasanje takvog psa nego prosjecna osoba, pa i prosjecan volonter prosjecne udruge koja pse ne dijeli po pasmini. Moze i lakse vidjeti odgovara li neki pas nekom potencijalnom udomitelju i obrnuto, zato sto bolje poznaje ponasanje pasmine.

Takve udruge udomitelje nalaze lakse i brze, jer su u kontaktu s uzgajivacima kojima se javlja velik broj ljudi zainteresiranih za nabavu psa te pasmine. Medju zainteresiranima ima i dosta ljudi kojima bi dobro odgovarao odrastao pas, i mnoge od njih sami uzgajivaci usmjeravaju na pasminsku udrugu za spasavanje. Osim toga, mnogi vlasnici odredjene pasmine se, cuvsi za tu mogucnost, sami zainteresiraju za udomljenje jos jednog psa iste pasmine. Od pasminske udruge nece dobiti psa koji im ne bi odgovarao (recimo, u obzir se uzima spol i narav postojeceg obiteljskog ljubimca, broj i dob clanova obitelji itd -- prosjecan azil takve stvari uglavnom ni ne pita) pa je manja sansa da udomljenje nece funkcionirati.

Pasminske su udruge, koliko shvacam, posebno vazne i korisne za velike pasmine koje nisu toliko popularne i one koje se cesto smatraju opasnima.

Eto, to bi bilo vise-manje to o snobovskoj budalastini poznatoj kao breed rescue.

O krizancima vuka te dovoljno informirala Asja... a ja cu te pitati samo jednu stvar. Mislis li da je moguce jednog vuka, kamoli krizanca vuka, koji nije odrastao u divljini jednostavno pustiti u divljinu? Mozemo otvoriti kladionicu o tome koliko bi dugo bio ziv i bi li stradao od ljudske ili zivotinjske ruke ili od gladi... ponavljam, informiraj se malo o stvarima koje ne poznajes prije no sto nesto napises o njima.