Jedna prica s neta. Pas ni star, ni bolestan, ni agresivan, ali jedini ljudi voljni da mu pomognu nisu mogli -- zbog ogranicenih resursa.

Nikkina prica
"Nikki je mrtva. Dala sam je ubiti."

Nikki je mrtva. Dala sam je ubiti. Bila je mlada. Bila je zdrava. Bila je vrlo ljubazna prema ljudima. Njezini su grijesi u zivotu sto je bila velika, snazna, i pripadala vlasniku koji je nista nije naucio.

Nazvala me zena i pitala jesam li ja osoba koja spasava malamute u Ohiju. Rekla sam da jesam. Ona je rekla da ima mladu zenku, nekastriranu, dobre naravi, dobru s drugim psima i djecom, koja je prilicno poslusna ali joj treba jos malo vjezbe. Rekla je da zive u maloj kuci s vrlo malim dvoristem i da je pas tako velik da vise jednostavno ne stane u kucu. Rekla je da ce zadrzati kujicu dok joj ja ne nadjem novi dom, ili dok ne nadjem dom za Granny, spasenu kuju koja je vec bila smjestena u mojoj dnevnoj sobi.

Nije proslo ni tjedan dana kad je opet nazvala da pita jesam li nasla nesto. Rekla sam da nisam, ali da radim na tome. Njezin je momak nazvao slijedeceg jutra i rekao da se psa moraju rijesiti smjesta, te pitao mogu li je nekako ipak odmah primiti. Pristala sam.

Mladic je djelovao ljubazno, iako mi nekako nije djelovao kao vlasnik malamuta. Vozio je sportski dvosjed i izgledao prilicno sik. Usao je u dnevnu sobu, gdje su u kavezima bili zatvoreni svi moji psi zbog dolaska nepoznate odrasle zenke. Pitao je stosta o mojim psima i stalno komentirao "gle, stvarno..." te dodavao da sad shvaca zasto je Nikki radila neke stvari.

U razgovoru sam saznala da su Nikki ostavljali samu, a kad bi ucinila nesto lose, izolirali su je jos vise, sve dok nije razvila ogroman strah od napustanja. Vise je puta ozbiljno ugrizla njihovog seltija (a meni su rekli da je dobra s psima!), progrizla im kauc i nekoliko stolica, raskopala njihovo malo dvoriste i raskomadala sve u njemu, a progrizla je i troja garazna vrata. Oni su bili podstanari, pa se covjek bojao da ce ga vlasnik kuce tuziti zbog stete koju je pas napravio.

Ostavila sam Nikki u dvoristu i posla po fotoaparat da je slikam, kad eto vlasnika za mnom, vuce Nikki... Ona je vidjela kako on bez nje sjeda u auto i krece, pa je razbila moja drvena dvorisna vrata da izjuri za njim. Slikala sam je.

Tad su pocele nevolje. Nije mogla ostati u kuci, jer je bila zaista agresivna prema drugim psima. Nije mogla biti u dvoristu, jer se svim silama trudila pobjeci, a i vrata su vec bila razbijena. Zatvorila sam je u boks, no ona je prokopala rupu ispod ograde prije no sto sam ja stigla do kuce. Stavila sam je na lajnu i krenula s njom prema kuci, a ona me srusila i vukla po zemlji dobar komad puta. Vikala sam: "Nikki, uz nogu!" nekoliko puta, no ne samo sto Nikki nije znala hodati uz nogu -- nije znala niti vlastito ime. Izgovorila sam neke vrlo ruzne stvari o njenom vlasniku.

Odvela sam Nikki u smocnicu, nagurala je u kavez, sjela pred nju i razmisljala. Nazvala sam sve ljude za koje sam znala da imaju boksove s betonskim podom, no nijedan boks nije bio dovoljno cvrst za Nikki. Odvela sam je zatim svom veterinaru da kod njega bude u boksu dok ja smisljam sto cu s njom. On ima vrlo sigurne boksove s podom od glatkog betona. Moj sin (visok 190 cm i tezak 110 kg) je umjesto mene vodio Nikki do veterinarevog boksa. Bio je oprezan, ali svejedno ga je Nikki tri puta srusila. Bila je nevjerojatno snazna. Ostavila sam Nikki znajuci da je na sigurnom.

Nazvala sam svakoga za koga mi je rekao bilo tko koga sam zvala, ali nitko nije mogao pruziti Nikki siguran smjestaj. Bila sam svjesna da ja ne mogu.

Sjedeci uz Nikki i gladeci je po glavi, vidjela sam da stvarno voli ljude. Bas se znala maziti. Nije znala nista o poslusnosti. Nije nista shvacala osim da je posve sama i uplasena.

Savjetovali su mi da psa uspavam. Jedna me prijateljica pitala: "Mozes li toga psa ikome dati i smatrati da si napravila dobru stvar?" Ne. Nikki je trebala vremena i obuku od strane nekoga tko razumije Malamute, nekoga vrlo snaznog. Trebala je smjestaj kakav nitko od nas nije imao. Dosla je u krivi cas. Toliko puno malamuta, tako malo novca, i jos manje ljudi spremnih pruziti materijalna sredstva i prostor -- za Nikki jednostavno nije bilo mjesta.

Bila je prvi pas kojega sam ubila. Sve malamute koje sam dobila prije Nikki uspjesno sam udomila. Sheba je bila bolesna i trebala njegu i ljubav, ali se s njom moglo rukovati. Imam srece da sam u trenu kad sam morala odluciti sto s Nikki za sobom imala sva ta dobra iskustva. Da je stigla ranije, mozda ne bih bila sposobna nositi se s neizbjeznim. No, sjecam se Granny, Shebe, Blizzarda, Tashe, Cookie, i pasa kojima sam pomogla iako nisu bili malamuti, samo zato sto im je pomoc trebala. Harleya, Pippina, crnog laba, Chesapeake Bay Retrievera vracenog uzgajivacu, borzoja Stolija vracenog vlasniku. Puno dobrih slucajeva.

Otisla sam do ordinacije rano ujutro, zagrlila Nikki i isplakala suze koje je trebao isplakati njezin vlasnik. Ispricala sam joj se sto sam bila tako nespremna. Rekla sam joj da mi je zao sto umire. Zamolila sam Boga da blagoslovi njezin duh, i da joj ono sto je ceka tamo iza bude bolje od onoga sto je imala u svom zivotu na zemlji.

Zateklo me kako je brzo umrla. Tako je lako ubiti zivotinju. Samo injekcija, i sve je gotovo za par sekundi. Tako lako -- ali jedna od najtezih stvari koje sam u zivotu ucinila.

Linda Smith