Nitko normalan to ne bi ni trazio od volontera.I prilicno je jasno da ce kod nas proci jos sigurno nekoliko godina prije nego usvojimo standarde ostatka svijeta.A tamo odluke ne donose volonteri i zaposleni,vec glavni rukovoditelji azila i okrug koji donosi propise.Jer to bi opet dovelo do one razlike "osobno misljenje" i misljenje i interesi azila i drustva u globali.
Al evo,da ne ispadne da meljem samo teoretsku slamu,dat cu jedan primjer "neudomljivog psa".
Prije vise od 9 godina nasla sam ispred bakine zgrade malog crnog mjesanca koji je kopao po smecu.Bila je zima,padala je ledena kisa,on je bio sav promrzao i izgladnio.Moj mi je razum govorio "nemoj" a osjecaji "pomozi mu".I ovo drugo je prevagnulo i dovela sam ga u bakin stan.Pritom on uopce nije djelovao odusevljeno i zahvalno kao prosjecni lutalica kojeg poberete s ceste.Bio je nekako letargican,kao da mu je potpuno svejedno.
Ispalo je da je rijec o psu starom 4-6 godina,koji je prebolio sve moguce bolestine.Prebolio je stenecak,od kojeg mu je bio ostecen nervni sustav,pa je stalno skljocao ustima kao da prica,trzao nogama i imao paralizirano jedno uho.Imao je i epilepsiju,sa prilicno gadnim napadima.A od sugave ishrane tezak slucaj gastritisa zbog kojeg nije smio jesti nista osim posebne,skupe dijetne hrane.I svi su mu zubi bili puni kamenca i polomljeni,a vid isto slab jer su mu oci bile poluzamagljene.Uz sve to nije imao bog zna kakav izgled.Odmah nam je bilo jasno da od udomljenja nece bit nista i odluceno je da pas ostane kod moje bake.
No cak ni te njegove bolesti nisu bile toliko nepremostive kao njegova narav.Taj pas kao da je bio prazan,kao da je od njega ostala samo ljuska.Znao me podsjecati na mentalne bolesnike koji cijeli dan pilje u neku tocku i klimaju glavom.Takav je i on bio.Njega uopce nisu zanimali ljudi,kao da nisu postojali za njega.On se nije veselio covjeku,nije trazio njegovo drustvo,nije se mazio,nije se igrao,nije mu cak puno stalo ni do poslastica,spavanja na mekanom i toplom,stalnoj brizi.On je zivio za one tri setnje dnevno i kad bi izasao van,kao da je pomahnitao.Nije ga se smjelo pustit s lajne jer je stalno bjezao.Koliko smo ga puta lovili i trazili,ne zelim ni nabrajat.Nismo pocetnici,imali smo pse i prije i poslije njega,i sve smo ih naucili dobrom ponasanju i svi su bili i jesu sretni i zadovoljni psi.Kod njega je sav moj trud pao u vodu.Provela sam dva puna mjeseca uceci ga "sjedi" i on to nije naucio.
Za ostalo nije ni bilo smisla.Taj pas nije bio nigdje zadovoljan.On ne bi bio zadovoljan u nekom dvoristu,kao sto nije bio ni u stanu.On je bio stvoren da luta i da umre kao lutalica.Mi smo proveli 9 godina ljececi ga,skacuci oko njega,loveci ga kad bi pobjegao,prolazili kroz neugodnosti zbog njegovog nesocijaliziranog ponasanja i pritom jos gledali kako je on stalno nezadovoljan i nesretan.Svi su nam govorili da od njega nikad nista,da ga treba uspavat,nema mu spasa,da ga bacimo preko plota nekoj udruzi..a mi to nismo mogli,jer smo zivjeli u nekoj ocajnoj nadi da ce se jednog dana promijenit,da ce se jednog dana nas trud isplatit.I bili smo u krivu.Pas je uspavan ove godine,nakon sto mu je rak pojeo vec pola organa.Bio je star i bio je to ocekivan kraj.Cak i tad se moja baka teska srca odlucila na eutanaziju.Valjda se vec naucila da pola svoje penzije od 1200kn postrosi na njegovu posebnu hranu i ljekove i da provodi dane brinuci o njemu i nadajuci se da je ipak bar ponekad sretan.
A ja sam onda isla izracunat koliko je pasa ostalo uskraceno za nasu pomoc zbog njega i mogu reci da mi je ostavilo jako gorak okus u sutima.Deseci udomljivih,umiljatih,zivota zeljnih pasa moglo je bit spaseno umjesto ovog jednog,kome zivot izgleda nista nije znacio i kojem mi kao njegovi ljudi nismo nista znacili.
I neka mi onda netko kaze da sam donjela pravu odluku,da je i on imao pravo na zivot.Mozda je imao pravo,no on od tog zivota nije imao nista vise od nekog covjeka u bolnici,prikopcanog na aparate koji ni ne zna da je ziv.
Napravili smo medvjedu uslugu i njemu i drugim psima koji su za razliku od njega imali i sansu i volju za zivotom.
On je dokaz da osjecaji mogu bit jako gadna stvar,bas kao sto poslovica kaze "najvece nesrece nastale su iz najboljih namjera".Emocijama treba razum,da bismo znali kad treba stat i prihvatit poraz.