Bullmajo, odlična je usporedba s tvojom medicinskom sestrom. Znaš što se dešava ljudima koji se krenu baviti zaštitarstvom? Jer, naravno, svi krenu najprije srcem, drugi početni impuls ne postoji. Evo mog primjera. Kad sam uletila naglavačke, najveću promjenu doživjeli su moji snovi. Preko noći su mi se uvukli psi i apsolutno ničeg drugog nije bilo. Poslije pasa na javi nije bilo ni odmora u snu. Bilo je strašno, premda ti snovi sami po sebi uglavnom nisu bili stravični ali su bili nabijeni takvom silom emocija da sam se budila ujutro potpuno iscrpljena. Znala sam si navijati sat da se prisilno probudim tjekom noći i tako prekinem neku moguću moru. Frendicu je dvije godine u snovima proganjao onaj pas kojeg je gledala kako umire od gladi. A onda, kada je na javi količina pasa koji su prolazili kroz moj život premašila neku moju unutarnju granicu koja me štitila od pucanja, počeli su mi tu i tamo dolaziti neki snovi u kojima nije bilo pasa. I s vremenom, a to je trajalo oko godinu dana, psi su u potpunosti nestali iz mojih snova. Sada ih gotovo nikada ne sanjam. Ne mogu reći da sam svoje snove kontrolirala razumom. Mislim da me obranila podsvjest. No, zanimljivo je to da smo u periodu tih snova bili efikasniji. Naša udruga nema azil i usvakom trenutku možemo smjestiti desetak pasa (ne računajući štence) ali zato puno udomljavamo. Sistem nam je malo drukčije razrađen nego drugim udrugama. Ipak, u tom periodu su se otvarale fantastične mogućnosti, pa smo u jednom trenutku smjestili njih 38. No, za mene u tom periodu nije postojalo ništa drugo - ni prijatelji, ni izleti, ni hrana, ni obitelj. Živjela sam pod maksimalnim stresom i bila nevjerojatno efikasna. Posao je išao, ali je trebalo platiti cijenu. Pitam se jeli ustvari jedino tako i moguće raditi dobar posao. Nema uspješnih menadžera koji opušteno pecaju na Karibima dok tvrtka posluje s nebeskim profitom. Sada sam u stanju racionalizirati stvari, glava mi se pošteno ohladila. Pravim selekciju. Ne možemo odbiti napuštenu kuju sa štencima, potrudit ćemo se smjestiti je bilo gdje, pa makar to bio i šinteraj (srećom, do sada nismo morali), ženku koja se počela tjerati, bolesnu životinju (kao ovu moju Zaru koja bi uginula u nekom grmu od piroplazmoze), mnoštvo mačića u kutiji, ranjenog psa na cesti. Ponekad se pojavi i neki lako udomljivi, a ponekad garantirano 'neudomljivi' pas pronađe svog vlasnika da se ne stignemo ni okrenuti. Tko bi ga znao? Kao što sam već rekla, posao bi najbolje išao da imamo kristalnu kuglu. I mislim da su svi zaštitari koji su malo duže u ovom poslu antiemocionalnim cijepivom, uvijek postoje pitanja na koja nema pravih odgovora upravo zbog toga što onaj početni impuls koji nas je gurnuo u sve to nikad ne nestaje.