Moje misljenje o ovoj temi (nista osim mog misljenja, koje nije ni manje ni vise vrijedno od icijeg drugog)...

Mislim da je zapravo nemoguce spasavati zivotinje bez cinjenja gresaka i nanosenja stete, barem povremene i barem neizravne. Primjeri: ako pojedinac ili udruga prihvaca u svoj sustav svaku nezbrinutu zivotinju i ne odbija niti jednu, prije ili kasnije neizbjezno ce doci do patnje zivotinja prihvacenih u sustav (neadekvatna prehrana, vet. skrb i smjestaj, neprikladna udomljenja). To moze biti manja ili prolazna kriza, a moze biti i ozbiljno zlostavljanje (mnogi patoloski skupljaci zivotinja, kako je Coco vec spomenula, zapocinju svoju tuznu spiralu prema dnu spasavajuci zivotinje od smrti -- o tome smo pricali u topicu :link Gomilanje zivotinja). Kad covjek razmisli o svemu tome, uopce nije nemoguce spasavanje zivotinje pretvoriti u sudbinu goru od smrti...

Zbog toga i dolazi do formiranja nekakvih pojedinacnih politika udruga za prihvacanje zivotinja u sustav. Vec su spomenute americke udruge/mreze koje mahom formiraju uzgajivaci pojedinih pasmina i njihovi klubovi, a koje preuzimaju pse svoje pasmine od vlasnika koji ih vise ne mogu drzati, te iz sinteraja i azila, pa ih rehabilitiraju/lijece/procjenjuju/sto je vec potrebno i traze im nove vlasnike. Kod pasmina koje me najvise zanimaju -- bullmastiff, engleski mastiff, napuljski mastiff -- takve udruge uglavnom imaju prilicno strogu politiku prihvacanja pasa u svoj sustav. Mislim da sam to vec spominjala...

Evo izvatka iz pravila Neapolitan Rescue:

"U nas program spasavanja i udomljavanja necemo prihvatiti napuljskog mastiffa koji je nekoga ugrizao ili pokazuje ozbiljne znakove agresivnosti ili pretjerane plasljivosti (rezi, odbija pogledati covjeka, kezi zube itd). Razumijemo da zivotinja u sklonistu moze biti prestrasena i nekoliko dana neprimjereno reagirati. U tim cemo slucajevima dati psu do tjedan dana vremena da pokaze svoju pravu osobnost."

Znam da istu ili vrlo slicnu politiku ima i vecina americkih organizacija za spasavanje engleskog mastiffa i bullmastiffa, bila ta politika izricito navedena u njihovim statutima ili ne. (Takodjer vec spomenuto ovdje.)

Politika North East Rottweiler Rescue & Referral:

"NERR&R nece udomiti niti jednog rottweilera za kojega zna da je opasan po javnost ili da ce se uklapati u medijski stereotip o rottweilerima. Rottweileri koje na udomljenje daje NERR&R prosli su detaljan test temperamenta i bili smjesteni u privremenim udomiteljskim obiteljima najmanje dva tjedna."

Dakle, evo i odgovora o Pinu (netko je, ne sjecam se vise tko, spomenuo da bi Pino mozda drukcije ili bolje prosao u SAD, u nekoj organizaciji tog tipa) : Pino bi bio uspavan, jer ga organizacija ili ne bi uopce prihvatila, ili bi ga eutanazirala kad bi se utvrdilo da se zaista ponasa tako agresivno.

O pitanju psece srece... mogu pokusati odgovoriti jedino na temelju vlastitih opazanja o mom psu i psima koje poznajem. Vazne, po mom misljenju najvaznije stvari za psecu srecu (tesko mi je reci koja je vaznija) su: dovoljna kolicina tjelesne i mentalne rekreacije (setnje, trcanje, igra, druzenje, interakcija s okolinom) i odsutnost osjecaja ugrozenosti. Sto to znaci za svakog pojedinog psa je prilicno rastezljivo, ali, eto, ugrubo, sretan je onaj pas koji ne provodi puno vremena sam, kojemu guza redovno vidi puta, i koji se ne suocava precesto sa stvarima koje ga plase. Ako ta mjerila pokusam primijeniti na Pina (onakvoga kakav je ovdje opisan), odgovor bi bio da Pino nije sretan i ne zivi dobro. Sto bi s njim trebalo uciniti? Ako odgovaram ja kao osoba, odgovorila bih da on nije kriv sto je takav i sto zivi tako i da ne zasluzuje da mu se oduzme zivot, jer je svaki zivot vrijedan, bez obzira sto jadan Pino zapravo nema nikakve sanse da dostigne stanje nekakve psece srece. Ako odgovaram sa stanovista nekoga tko pokusava osmisliti nacin na koji bi sustav za zbrinjavanje napustenih zivotinja najbolje funkcionirao, i to na dobrobit zivotinja samih a ne tako da po turu milki nekakve ljudske emocionalne potrebe i moralne nazore, odgovor bi bio drukciji: sredstva, prostor i trud koji se trose na Pina bilo bi bolje upotrijebiti tako da se privremeno zbrine veci broj zivotinja koje imaju vise sanse dostici to opisano stanje psece srece. Jer, nemojmo se zavaravati, zbog Pina je vec do sada odredjen broj pasa s boljim potencijalnom za udomljavanje otisao u vjecna lovista, jer za njih nije bilo novca, mjesta i vremena koje je Pino potrosio, a to ce se zbivati i dalje sve dok Pino zivi.

Vjerujem da bi ljudi koji spasavaju zivotinje morali zauzeti stav drukciji od stava vlasnika ljubimca, stav koji je hladniji i objektivniji. Nesto nalik stavu medicinskog osoblja koje redovno radi s tesko bolesnim i umirucim ljudima. Prosjecnog covjeka zna ljutiti "hladan" stav lijecnika i medicinskih sestara... no, zapitajte se bi li ti ljudi bili uopce u stanju raditi svoj vazan i tezak posao kad bi se emocionalno unosili u svaki slucaj i svaciju patnju. Poznajem med. sestru koja je radila na odjelu na kojemu se lijece ljudi oboljeli od raka. Mlada i po prirodi ljubazna i topla, suosjecala je s oboljelima, i isprva se sprijateljivala s pacijentima za koje je brinula, puno razgovarala s njima, upoznavala ih kao osobe, slusala o njihovoj djeci i unucima, strepila i nadala se zajedno s njima... i onda patila i oplakivala svakoga od njih kad bi preminuo. Svaka joj je smrt bila velik sok, i trosila je puno energije i vremena na svladavanje vlastitih osjecaja. S vremenom je shvatila da taj posao tako ne moze raditi i da ce se i sama razboljeti ako tako nastavi, jer covjek jednostavno nije stvoren tako da moze prezivjeti i "probaviti" smrt nekoliko prijatelja mjesecno a da nastavi normalno funkcionirati. Kasnije je prema pacijentima zauzela profesionalniji stav. I dalje je bila ljubazna, svoj posao s pacijentima obavljala uredno i predano, ali si vise nije dopustala da se osobno unosi u slucajeve, i mogla je biti cvrsta i sabrana kad god treba. Je li postala neosjetljiva, manje covjecna? Ne znam, ali je postala efikasnija medicinska sestra. Trebaju li nam odjeli na kojima lijecnici lupaju glavom o zid zato sto im pacijent s neizljecivom bolescu umire dok sestre placu u toaletu? Moze li takvo osoblje bolje pomoci pacijentu?

Mozda je spasavanje zivotinja bar donekle slicno tomu. Ja bar mislim da je. Ono sto ljude motivira da zapocnu takvu aktivnost je suosjecanje i humanost, no to dvoje jednostavno nisu instrumenti na koje se tijekom te aktivnosti moze stalno i jedino oslanjati, i to zato sto ce zastitar zivotinja koji tako postupa neizbjezno generirati vise patnje -- i sebi i zivotinjama -- nego sto je nuzno... a to ipak nije cilj.

Ne znam sto jos napisati, vrti mi se puno toga po glavi ali tesko mi je to smisleno izreci...